Bez pocetka, kraj ai naslova

[Ramiro]

Mahao je, borio se kao zmaj ali bilo je preduboko, premracno.......

Jutro je... hladna subota , snijezna subota
Odlazim do zamagljenog prozora i brisem ga da pogledam jeli napokon pao snijeg.
Jos je mrak i hladno je , oblacim hlace i vestu , silazim niz stepenice na prstima, pazim da je ne propudim.
Bilo je to oko 5 zaista cudno vrijeme za budenje, ali nisam bio umoran . Otvorio sam vrata hladnoca se privila uz moje tijelo primila me za ruku i povela preko praga, dalje sam mogao sam ,nesto u meni zeljelo je da osjetim  novi dan taj novi zimski dan.
Pahulje su bil krupne bile su to prve ove zime mozda zato .. gazio sam kroz svjezi meki snijeg prema kraju ulice . Na kraju se ulice  nalazila stara lampa. Gledao sam prema njoj i brojao pahulje koje padaju na nasu ulicu .. cijela nasa livada bila je prekrivena snijegom. Kako ce samo Ona biti sretna kad ovo vidi , rekla mi je da sanja o snijegu jos od prosle zime.  Ja isto volim snijeg volim i ovo vrijeme,tako je mirno.  Sada sam vec bio pri kraju ulice iza mene su nestajali stari tragvi u snijegu. Premda sam imao samo vestu i hlace nije mi bilo hladno krenuo sam dalje prema gradu. Ceste su bile prazne ni jednog zvuka se nije culo u daljini . Mislio sam o nasem prvom susretu kako su nam se pogledi sreli . Premda je nisam poznavao jos tad. Bilo je nesto u tome pogledu nesto drukcije to tada jos nisam znao ali sad sam siguran. Pomislih u sebi:“ Sto mislim o tome ,zasto se ne pitam, kuda idem „ ali bilo mi je lijepo nisam mogao sad stati. Sto bi Alan ucinio? Pitao sam se. Dali me se jos sjeti .. ponekad . Naime bili smo najbolji prijatelji ali putevi su nam se razisli .. toliko ga dugo nisam vidio, sto bih mu rekao, sve su to bila pitanja na koja nisam imao odgovor. Vec sam bio kod stare skole .. na onom igralistu gdje smo svake subote igrali nogomet jos kao klinci.. morao sam nastaviti dalje. Neko vrijem samo sam hodao i gledao kako snijeg pada, nista mi nije padalo napamet uzivao sam u pahuljma koje su padale gotovo okomito jer nije bilo vjetra.. Ali tada sam prosao kraj njene kuce .. oh kako sam je nekada volio , zao mi je sto ona to nikada nije saznala. Nisam mogao gubiti vrijeme na propale prilike . Imao sam osjecaj kao da ne znam kamo idem, a isao sam poznatim putem, putem kojim sam prosao bezbroju puta  no sve mi je bilo novo. Vec sam zaboravio na vrijeme pitao sam se :“jesam li normalan Pa tko u 5 ujutro izlazi iz kuce da bi prosetao po ovoj hladnoci“  Nabacio sam osmjeh od uha do uha . Okrenuo sam se i nekim cudom za cas , pojavo sam se pred vratima . Usao sam unutra i stavio par drva na vatru kao ujutro nebi bilo hladno. Polako sam se skinuo i usao u krevet. Mislio sam da ona spava, ali bila je budna pitala je njeznim glasom: „Zasto si tako hladan , gdje si bio?“Nisam joj nista odgovorio poljubio sam je i zagrlio. Suta je ionako ceka nesto sto je dugo cekala.