Forum-OPP
Listopad 25, 2014, 09:46 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.
Jeste li propustili aktivacijsku email poruku?

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
 
   Forum   Pomoć KONTAKT Igre Pravila Contact Prijava Registracija  
 Str: [1] 2   Dolje
  Ispis  
Autor Tema: Samopomoć!  (Posjeta: 48690 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« : Siječanj 06, 2009, 17:07 »

Brigom o vlastitom zdravlju možemo sami najviše učiniti za sebe. Redovitim pregledima i samokontrolom moguće je na vrijeme preventirati tj. spriječiti pojavu mnogih bolesti. Posebno se to odnosi na ginekološke bolesti u žena, ali također i na bolesti prostate kod muškaraca.

Ponekad je važno znati pomoći nekome u pravom trenutku,znati šta treba napraviti.
Možda će baš vaše znanje ili upoznatost sa situacijom biti presudna.

Ovdje ću postaviti najčešća stanja,bolesti i traume koje iziskuju brzu i spretnu reakciju,ali i vašu smirenost.

Ipak,da vas ne zavaram,važno je da radite na preventivi,da neke od ovih stanja niti ne dođu.Važno je paziti i raditi da vam je život što zdraviji,iako se neke bolesti ne mogu spriječiti koliko god mi radili na tome.

Podaci preuzeti


Hipotermija – pothlađivanje
Trovanje s CO
Utapanje
Strano tijelo u dušniku
Opekline, termičke
Toplinski udar, toplinska iscrpljenost, toplinski grčevi...
Kardiopulmonalna reanimacija ( KPR )
        KPR - slikovni prikaz
        KPR u rukama medicinskih stručnjaka
        Umjetno disanje
        Masaža srca
Samopomoć kod prehlade - I. dio
Samopomoć kod prehlade - II. dio
Napadaj panike
Meduze
Povišeni krvni tlak- razoružajte "tihog ubojicu"
Povišene masnoće u krvi - pritajena opasnost
Ugriz krpelja: što činiti?
Ambrozija
Insekti prijete
Mala kućna apoteka
Povišeni šećer
Kontrola prostate
Karcinom dojke - mjesečni samopregled dojke
Prva pomoć pri prijelomima
Prva pomoć pri epileptičkom napadaju i statusu Epilepticusu
Vježbe za jačanje mišića leđa
« Zadnja izmjena: Siječanj 08, 2010, 17:11 ♪♫ Cassidy ♫♪ » Evidentirano

 
♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #1 : Siječanj 06, 2009, 17:12 »

Hipotermija – pothlađivanje



Hipotermija je definirana kao nenamjerno smanjenje tjelesne temperature na manje od 35º C. Primarna hipotremija nastaje zbog akcedentalnog izlaganja hladnoći. Sekundarna hipotermija nastaje kada neka bolest uzrokuje poremećaj termoregulatorne funkcije. Postoji i namjerno pothlađivanje, koje se koristi kod nekih operacija i u nekim situacijama u jedinicima intenzivne njege.

Kod se temperatura snizi na manje od 35ºC, smanjuje se sposobnost stvaranja topline i tjelesna temperatura nastavlja padati ako se ne poduzmu određene mjere. Kod tjelesne temperature niže od 30ºC tijelo preuzima temperaturu okoline. Sam podatak o izlaganju hladnoći čini dijagnozu hipotermije jednostavnom, no hipotermija koja uključuje druge, manje očite zdravstvene probleme čini liječenje dosta zahtjevnim.

Čovjek je toplokrvno biće i održava istu tjelesnu toplinu s unutarnjim stvaranjem topline. Stabilna tjelesna temperature je rezultat ravnoteže između stvaranja i gubitka tjelesne tmperature. Tu ravnotežu regulira središnji živčani sustav preko podataka iz perifernih i središnjih senzora. Ako temperatura počne padati, voljna i nevoljna mišićna aktivnost (pokreti kao tresavica) može povisiti bazalno stvaranje topline 2-5 puta.

Kod primarne hipotermije koja nastaje u hladnoj okolini, razlika između tjelesne i vanjske temperature ne mora biti velika,a tjelesna temperatura se održava dok se održava mišićni rad. No u daljnjem tijeku mišićna aktivnost se smanjuje zbog umora i tjelesna temperatura pada. Čimbenici koji povećavaju problem su npr. dehidracija i nedostatan kalorijski unos, te neka stanja kao moždani udar ili ozljede koji ograničavaju mišićnu aktivnost.

Sekundarna hipotermija je rezultat bolesti koja utječe na termoregulaciju i ometa brojne načine održavanja ravnoteže topline. Na primjer, kod nekog tko je imao moždani udar (poremećaj regulacije zbog oštećenja središnjeg živčanog sustava) padne na betonski pod (gubi topline zbog hladne podloge) i ne može se ustati (nedostatak adaptacije na hladnoću) može lako nastati hipotermija. U gradskim sredinama intoksikacija alkoholom je čest uzrok hipotermije.

Normalna tjelesna temperatura je rezultat mnogih varijabli, uključujući uz sposobnost stvaranja topline, veličinu tijela, dob, vrstu odjeće i vanjsku temperaturu kojoj je osoba izložena. Toplina uvijek prelazi s toplijeg na hladniji objekt. Prijenos topline ovisi naravno i o okolini, tako da je voda na primjer 25 puta bolji prijenosnik topline od zraka.

Simptomi hipotermije nisu jasni i uključuju: osjećaj gladi, mučninu, vrtoglavicu, groznicu illi prisutnost ubrzanog disanja, mogu biti prisutne izražena ukočenost, slabost ili tresavica. Izraženost simptoma ovisi o tjelesnoj temperaturi, pridruženim ozljedama i bolestima i načinu nastanka:

- Blaga hipotermija (32 - 35ºC): ubrzano disanje, suženje površinskih krvnih žila, ubrzan rad srca, povišenje krvnog tlaka, nesigurnost u hodu, poremećaj govora, smanjenje motoričke koordinacije, letargija, apatija, zbunjenost, smanjena moć rasuđivanja, tresavica.

- Umjerena hipotermija (28 - 32ºC): prestanak tresavice, proširenje zjenica, delirij, usporenje refleksa, promjenjena razina svijesti, usporenje rada srca, promjene na EKG-u, hladna diureza.

- Izražena hipotermija (<28ºC): nereaktibilnost ili koma, snižen krvni tlak, jako hladna kože, edem pluća, prestanak disanja, promjene u krvi, može se doimati mrtav, fibrilacija srčanih klijetki, asistolija, gubitak svih refleksa.


Pretrage koje će se obaviti kod svih pacijenata nakon prijma u bolnicu: GUK (glukoza u krvi), serumski elektroliti, plinovi u arterijskoj krvi, crvena krvna slika, koagulacija, te kretinin, uz to se mogu obaviti još dodatni testovi kao kreatinin kinaza i amilaza, testovi funkcije jetara, srčani izoenzimi, fibrin i razgradni produkti, toksikološki screening i razina alkohola u krvi.

EKGSvakako treba napraviti EKG (elektrokardiogram).
Slikovne pretrage se rade većinom kod pacijenata s traumom te kod onih kod kojih se sumnja da imaju bolest pluća ili srca u podlozi.

Što učiniti?
Liječenje počinje odmah, treba ukloniti svu mokru odjeću, pasivno zagrijati žrtvu i maknuti je iz hladne okoline. Obratiti pozornost na eventualne dodatne ozljede i što prije ju prevesti do medicinske ustanove. Uvijek pružiti mjere oživljavanja ako je potrebno – nakon provjere dišnog puta, disanja i pulsa (ABC-pravilo) pristupiti oslobađanju dišnog puta, umjetnom disanju i masaži srca.

Nakon prijma u medicinsku ustanovu liječenje je uvijek usmjereno zagrijavanju i liječenju svih popratnih pojava (kao npr. srčanih aritmija) i svakom stanju koje postoji u podlozi zbivanja (prijašnje bolesti, intoksikacija i dr.).
I na kraju – prevencija: sve osobe koje se bave nekim aktivnostima u prirodi trebaju biti obaviještene o tome stanju, obvezatno trebaju pratiti vremensku prognozu prije kretanja u prirodu i pripremiti se za slučaj nesreće.

Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #2 : Siječanj 06, 2009, 17:17 »

Trovanje s CO



Što je ugljični monoksid (CO)?
    * Ugljični monoksid je plin bez boje i mirisa, a nastaje nepotpunim sagorijevanjem ugljičnih spojeva. Stvara se zapravo kao nusprodukt sagorijevanja organskih tvari. Iako većina kobnih trovanja nastaje kod požara, neispravnih štednjaka, grijalica i ispušnih plinova automobila oni uzrokuju samo jednu trećinu smrti. Često su povezani s pokvarenim ili začepljenim ispušnim odvodima, ali i pokušajima samoubojstva. Dim cigareta je također važan izvor CO. Prirodni plin ga ne sadržava, ali loše prozračeni radijatori na plin, roštilji na ugljen i slični uređaji emitiraju CO.

Intoksikacija ugljičnim monoksidom se može dogoditi i kod inhalacije para metilen klorida, tekućine koja se može naći u odmašćivačima, razrjeđivačima i sredstvima za skidanje boje. Izlaganje kože metilen kliridima može uzrokovati kožne opekline.
Riziku su izloženi i industrijski radnici u tvornicama papira, ljevaonicama čelika, i koji rade s biljkama koje proizvode formaldehid ili koks (vrsta ugljena), te osobe koje gase požar i one koje rade u zatvorenim prostorijama s motorima s unutarnjim izgaranjem ili zapaljivim plinovima.

Kako djeluje CO?
CO ometa isporuku kisika i njegovo iskorištavanje na razini stanice. Najviše utječe na organe koji imaju naveće zahtjeve za kisikom (mozak, srce).
    *  CO se veže za hemoglobin i to 230-270 puta lakše od kisika tako da čak i male koncentracije CO rezultiraju znatnim razinama karboksihemoglobina (HbCO).
    * CO se veže za mioglobin srca sa čak i još višim afinitetom od onog za hemoglobin što rezultira oštećenjem rada srca i sniženjem krvnog tlaka što zatim dalje pogoršava opskrbljenost tkiva kisikom i stanje organizma. Osim toga,  CO djeluje i na mnoge druge enzimske sustave (kao npr. jetara i mozga).
      Klinički status često ne odražava dovoljno dobro razinu HbCO. Simptomi postaju vidljivi s glavoboljom kod razine od oko 10%. A razine HbCO od oko 50 do 70% mogu rezultirati cerebralnim napadajima, komom i smrti.
       
    * CO se izlučuje iz organizma putem pluća. Poluvrijeme na sobnoj temperaturi je 3-4 sata. 100%-tni kisik smanjuje poluvrijeme na 30 – 90 minuta, a terapija u hiperbaričnoj komori na 2,5 atmosfere sa 100%tnim kisikom na 15-23 minute.
       
Učestalost trovanja?
Kod nenamjernih smrtni, najčešći uzroci su ispušni plinovi automobila, zatim štednjaci i kamini na ugljen, drvo ili petrolej, požari uzrokovani prirodnim plinom iz cjevovoda, požari uzrokovani benzinom, te industrijski izvori.

No ipak u posljednjih 10 godina smanjuje se broj smrti unatoč porastu broja automobila i općenito populacijske eksopanzije. To je uzrokovano povećanom provjerom emisije automobilskih plinova, što uzrokuje duže vrijeme potrebno da se nakupi dovoljna količina plina u određenom prostoru.

Vezano za dob, učestalost smrti je ista za osobe u dobi od 15 do 74 godine, a povećava se iznad 75. godine i smanjuje kod mlađih od 15 godina.
Pojedinci s plućnim i kardiovaskularnim bolestima slabo toleriraju CO trovanje. Novorođenčad i fetusi su još osjetljiviji na CO zbog fetalnog hemoglobina.

Dijagnoza?
Pogreške u dijagnozi najčešće se dogode zbog nejasnoća i širokog spektra simptoma. Specifično ispitivanje mogućem izlaganju plinu je veoma važno. Posebno treba uzeti u obzir sumnjive simptome tijekom zime, te ako još netko od ukućana ima slične simptome. Treba uvijek imati na umu da simptomi NE moraju korelirati s razinom HbCO.

- Akutno trovanje:
Osoba se općenito loše osjeća, simptomi slični gripi, umor, otežano disanje, bolovi u prsima, osjećaj lupanja srca, nezainteresiranost, zbunjenost, depresija, impulzivnost, smetenost, halucinacije, uznemirenost, mučnina, povraćanje, proljev, bolovi u trbuhu, glavobolja, vrtoglavica, poremećaji vida, sinkopa, napadaji, nekontroliranje stolice i mokraće, poremećaji pamćenja, neobični neurološki simptomi, koma.

-Kronična izloženost:
Isto se može predstaviti s gore navedenim simptomima: no mogu se prezentirati i gubitkom zuba, postupnom pojavom neuropsihijatrijskih simptoma, ili jednostavno poremećajem kognitivne sposobnosti.
Pregled pacijenta ima ograničenu vrijednost...
- Nalaze se ubrzan rad srca, povišen ili snižen krvni tlak, povišena tjelesna temperatura, te ubrzano disanje (no kod izraženije intoksikacije samo u blagom obliku ili je uopće nema), - - Koža je klasično «boje trešnje» no to se ipak rijetko pojavljuje («kada si trešnja crven, onda si mrtav»), blijeda boja je češća, - Od očnih simptoma pojavljuju se krvarenja mrežnice «u obliku plamena», vene mrežnice su svijetlo crvene, postoje poremećaji vida, - Pojavljuje se i edem pluća (tekućina u plućima).
- Od neuroloških i neuropsihijatrijskih simptoma važni su: poremećaji pamćenja (koji su i najčešći), a koji uključuju retrogradnu(prije događaja) i anterogradnu (poslije događaja) amneziju, emocionalnu labilnost, poremećaje procjene i smanjenje kognitivnih funkcija. Ostali simptomi uključuju stupor, komu, poremećaj hoda i druge poremećaje kretanja, te rigidnost, živahne reflekse, poremećaje vida, sluha, ravnoteže.
- Dugotrajna izloženost i opasna akutna izloženost često rezultiraju u dugotrajnim neuropsihijatrijskim posljedicama. Dodatno neki pacijenti imaju odgođene neuropsihijatrijske simptome, često nakon jake intoksikacije povezane s komom. Nakon oporavka od prvotnog događaja, pacijenti tek nakon više dana ili tjedana razviju neuropsihijatrijske simptome. Dvije trećine pacijenata se tijekom vremena potpuno oporavi. A promjene na MRI snimkama (magnetna rezonancija) mogu perzistirati dugo nakon kliničkog oporavka. Predviđanje i prevencija dugotrajnih posljedica i komplikacija te odgođene pojave encefalopatije je tema istraživanja, od kojih se mnogi usmjeravaju na provođenje hiperbarične terapije.

Što učiniti kod sumnje na trovanje s ugljičnim monoksidom?
-Odmah unesrećenog iznijeti iz otrovane okoline na svježi zrak, pozvati hitnu pomoć (koja će odmah početi terapiju kisikom).terapija kisikom
-Procijeniti stanje unesrećenog: diše li, puls i stanje svijesti.
-Ako je potrebno osloboditi dišni put i provoditi uobičajene mjere reanimacije (umjetno disanje, masaža srca).

Liječenje:
-Kod prijma u bolnicu pacijent će biti na terapiji kisikom, pomno praćen, uz stalne neurološke procjene i brojne pretrage.
-Kod teških trovanja potrebna je terapija u hiperbaričnoj komori koja se nalazi samo u pojedinim centrima tako da će pacijent vjerojatno biti upućen u jedan.

Poseban slučaj:
-Otrovanje trudnice i ploda – i u slučajevima kada je majka dobro i nema toksične razine CO, fetus u razvoju ima povišen rizik, spominje se i povezanost između preuranjenih trudova i izloženosti CO u trećem tromjesječju. I u slučaju fetusa razina fetalnog HbCO je niska unutar prvih sat vremena od majčina trovanja, ali raste tijekom prva 24 sata i vršne razine mogu biti i više od majčine.

Prevencija!
-Detektori ugljičnog monoksida (CO): kućni detektori sa zvučnim signalom danas su dostupni u prodaji.
« Zadnja izmjena: Siječanj 06, 2009, 17:25 ♪♫ Cassidy ♫♪ » Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #3 : Siječanj 06, 2009, 17:25 »

Utapanje



Utapanje je ozbiljan uzrok invalidnosti i smrti.

Definicija: smrt nastala zbog asfiksije (nedostatak kisika u tkivima) tijekom potapanja u tekućini, najčešće vodi, ili u roku 24 sata od potapanja.

Klasična slika u kojoj žrtva bespomoćno zapomaže i lupa na sve strane u vodi zapravo se rijetko vidi. Češći scenariji su da samo plutaju na površini vode ili tiho nestanu ispod površine.

Prema izvješću MUP-a RH u prvih 6 mjeseci 2006. godine u našoj je zemlji od utapanja umrlo 20 osoba, a u prvih 6 mjeseci prošle godine  umrlo je 40 osoba,  što je povećanje za 100%. Ove godine u mjesec dana toplijeg vremena već je 19 osoba umrlo od utapanja za koje se zna za sada. Iz spomenutog vidimo da je to doista svakodenvni problem.

U svjestkim statistikama, postoje dva vrška incidencije utapanja kod mladih. Prvi je kod sasvim male djece u dobi od 2-4 godine, a drugi je u adolescenata. Također važno je za istaknuti da na svaku smrt od utapanja dolaze još 4 osobe koje su hospitalizirane zbog skorog utapanja i još 14 njih koji se jave u hitne ambulante na pregled.

Tipični scenariji uključuju malo dijete koje je kratko vrijeme bilo bez nadzora ili adolescent koji pluta na površini, te ronilac koji nije izronio. Rjeđe se radi o posebnom obliku zlostavljanja djece.

Rezultat žrtve ovisi o mnogo čimbenika: dobi žrtve, vremenu provedenom pod vodom, temperaturi vode, vrsti vode (slatka ili slana), onečišćenosti vode, simptomima i pridruženim ozljedama (osobito glave i vratne kralježnice), prisutnosti drugih aspiriranih tvari, medicinskih stanja koje osoba ima od prije, vrsti i brzini medicinske pomoći i odgovoru na reanimaciju.

Žrtve utapanja dijele se u 4 skupine prema fizikalnom nalazu:
1. asimptomatski,
2. simptomatski – poremećeni vitalni znaci (pothlađenost, ubrzan rad srca, usporen rad srca i dr.), osjećaj uplašenosti, ubrzano ili otežano disanje, metabolička acidoza (snižen pH krvi koji može biti i bez simptoma), promjene stanja svijesti i neurološki deficiti,
3. kardiopulmonalni arest – ne diše, nema pulsa (na EKG-u asistolija, ventrikularna tahikardija bez pulsa ili fibrilacija te izrazito usporen rad srca)
4. vidljivo mrtrva osoba – normalne tjelesne temperature bez pulsa (EKG – asistolija), ne diše, mrtvačka ukrućenost, plava boja kože i sluznica, bez vidljive funkcije središnjeg živčanog sustava.

Neke češće situacije i rizici utapanja:
- u kadi kod djece koja su mlađa od godinu dana, a događaju se kod kratkotrajne odsutnosti roditelja, iako mogu biti i oblik zlostavljanja.
- u bazenima kod djece predškolske dobi.
- u jezerima, rijekama, moru kod mladih i oraslih, a tipično je da se 90% dogodi u blizini granica sigurnosti; tu se radi i o ozljedama glave i vratne kralježnice kod skokova u vodu, a u mnogim slučajevima otkrije se dodatni utjecaj alkohola ili nekih lijekova.

Kod svih spomenutih uzroka zajedničko je da treba paziti i na bolesti koje pojedinac već ima, osobito: poremećaje s cerebralnim napadima, infarkt srca ili sinkope, slabu neuromišićnu kontrolui ili druge neurološke bolesti, depresiju i sklonost suicidu, panične pormećaje, šećernu bolest i hipoglikemije.

Povećan rizik postoji vezan za sportove i aktivnosti na vodi, osobito uz osobni brod: slaba procjena situacije i zloporaba alkohola i lijekova, ozljede glave i vrata vezani uz surfanje, skijanje na vodi i vožnju jet ski vozila, zatim ronjenje i tipične ozljede vezane za njih (ubode, ugrize, oštećenja kože i dr.).

Što učiniti kada se susretnete s utopljenikom?
Odmah treba nazvati Hitnu medicinsku pomoć (HMP). Ako se sumnja na ozljedu glave ili vrata (a gotovo uvijek treba sumnjati) treba žrtvu uz što manje pomicanja izvaditi iz vode (posebnu pozornost posvetiti vratnoj kralježnici) i premjestiti ju na sigurno mjesto te početi osnovnu reanimaciju (CPR) – osigurati dišni put, umjetno disanje i masažu srca.

Ako žrtva ima znakove promjene svijesti, a diše, treba provjeriti usnu šupljinu i očistiti je od povraćenog sadržaja, blata, trave i sl. da bi se izbjegla mogućnost aspiracije (udisanja stranih tvari u pluća) i zatim osigurati dišni put te ako je disanje regularno postaviti je u bočni položaj. Svaki pritisci na pluća kako bi se izbacila  voda iz njih se ne preporučaju, treba što prije pristupiti mjerama CPR-a. Žrtvu treba i utopliti – skinuti mokru odjeću i umotati u suhu deku ili slično.

Prevencija je najvažnija!
prevencijaA najvažniji korak u prevenciji je edukacija populacije. Djeca, osobito manja, moraju cijelo vrijeme biti pod nadzorom uz korištenje pomagala za plivanje (kao napuhane rukavice, prsluk).

Svi bi bazeni trebali imati ogradu kako bi djeci bio ograničen pristup bez nadzora odraslih. Uz to djeca bi trebala pohađati sate plivanja. Sve osobe koje posjeduju brod ili neko plovilo trebale bi znati plivati te izbjegavati uzimanje alkohola za vrijeme boravka na brodu. Također bi trebali biti uvježbani kako postupati u slučaju jakih vjetrova, valova i sl. nepogoda.

Prije skakanja u vodu ljudi trebaju biti podučeni da moraju provjeriti dubinu vode te da tijekom aktivnosti u vodi ne piju alkohol ili neke lijekove koje utječu na funkciju svijesti. Osobe s nekom bolesti kojima plivanje predstavlja bilo kakav rizik (epilepsija, šećerna bolest, bolesti krvnih žila srca, poremećaji neuromišićne funkcije) trebale bi imati dodatan nadzor za vijeme aktivnosti u vodi. Nitko ne bi trebao plivati sam i na osamljenim mjestima.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #4 : Siječanj 06, 2009, 17:28 »

Strano tijelo u dušniku



strano tijelo u dušnikuAspiracija (udisanje) stranog tijela može rezultirati širokim spektrom simptoma, od minimalnih, često neprijećenih do ugroženosti disanja, prestanka disanja, pa čak i smrti. Za takve pacijente potrebne su životno – spašavajuće hitne intervencije.

Učestalost stranih tijela u traheji (dušniku) je bimodalna, to jest ima dva vrška u sasvim različitoj dobi.
- Djeca u dobi od 1 – 3 godine su djelomično rizični zbog njihove povećane samostalnosti, smanjenja roditeljske kontrole kako postaju veći, te zbog njihove sve veće aktivnosti i znatiželje te učestale povezanosti ruku i usta. Manji objekti, kao kikiriki mogu se lako udahnuti i završiti u dišnim putovima kod djece.
- Stariji pacijenti, osobito oni koji imaju neurološke poremećaje i smanjene reflekse zbog alkohola, napadaja, moždanog udara, parkinsonizma, traume i demencije također su povećanog rizika od udisaja, i to bilo kojeg objekta: hrane, ali i želučanog sadržaja.
- Treća kategorija osoba s povećanim rizikom su oni koji prolaze sedaciju, djelomice kod zubnih operacija ili hitne intubacije.
Dijagnoza se često u početku previdi, osobito kod djece gdje je opis događaja upitan a pacijent ne može opisati događaj. U čak do 30% slučajeva simptomi se liječe kao da potječu od neke od uobičajenih bolesti, osobito u onih s minimalnim simptomima. Potrebna je velika sumnja za postavljanje dijagnoze, a osobito na to treba misliti kod djece i starijih te pacijenata s posebnim potrebama.

Aspirirano strano tijelo se najčešće nađe u desnom glavnom bronhu i u gornjem dijelu traheje. Može se naći u svim dijelovima, uključujući i gornje dijelove pluća, iako su rjeđi.

U Americi, kikiriki je daleko najčešće aspiriran materijal u djece, a slijede ostali organski materijali kao sjemenke suncokreta, dijelovi povrća, lješnjaci. U drugim zemljama svijeta najčešća je hrana, koja se razlikuje od kulture do kulture. U odraslih, povrće, meso i kosti su na prvome mjestu, a slijede ih medicinska i stomatološka pomagala. Aspiracija zuba se zna vidjeti nakon traume.

Smrtno stradavaju većinom djeca u dobi od 1- do 3 godine, a najčešći uzrok smrti je aspiracija igračke, te balona. Hrana koja je u Americi odgovorna za najveći broj smrti je hot dog, zatim bomboni, orasi i grožđe. Ukupna smrtnost kod udisanja stranog tijela u dušnik je oko 1%.

Kada posumnjati na strano tijelo u traheji?
U odraslih se aspiracija dogodi kod gušenja tijekom jela ili ako drže strano tijelo u ustima. Također i kod poremećaja disanja uzrokovanih sedacijom pod utjecajem droge i alkohola, ili nakon traume, te medicinskih postupaka (kao npr. sedacija ili intubacija) poslije traume u području lica, i kod pacijenata koji teže kontroliraju sekreciju. Pacijenti nakon moždanog udara, novi ili stari, osobito imaju visok rizik od aspiracije.

Sumnja o aspiraciji kod djece povećava se kada dolazi do iznenadnih, ponavljajućih napadaja kašlja, nakon razdoblja bez nadzora, gušenja pri obroku (osobito ako starije dijete hrani mlađe), gušenje ili kašalj kada je u blizini djeteta mali predmet ili komad hrane (osobito kikiriki i slično).

U djece koja su počela s liječenjem novo-otkrivene astme, bronhitisa ili upale pluća, a koja ne reagira na odgovarajuće liječenje (npr.bronhodilatatore, steroide, antibiotike), treba razmotriti i mogućnost aspiracije stranog tijela, osobito kad se sipnja («zviždanje») javlja jednostrano.

Što se tiče simptoma, gušenje ili kašalj je prisutno u 95% pacijenata s aspiracijom stranog tijela u dušnik. Uobičajeno je prisutan i stridor kod stranog tijela u gornjim dišnim putovima ili gornjem dijelu dušnika. Mogu se prezentirati i kao pogoršanje disanja, upala pluća, edem pluća, ili sipnja.

Kod djece je klinička slika slična, oko 50% ima inspiratorni stridor («zviždanje» kod udisaja) ili ekspiratornu sipnju («zviždanje» kod izdisaja»), s produženjem vremena izdisaja. Također se javljaju i ubrzano disanje, širenje nosnica, uvlačenje interkostalnih prostora (prostori između rebara), a rijetko se javlja cijanoza (plava boja kože i sluznica, uzrokovana izrazito smanjenom opskrbom kisikom). Pojava stridora u djece ili odraslih upućuje na strano tijelo dušnika i zahtijeva hitnu intervenciju.

Uzroci?
- kod djece najčešći uzrok aspiracije je radoznalost, osobito u oralnoj fazi djece u dobi od 1 do 3 godine;
- najčešće mali predmeti ili hrana, a zatim tvari koje duže ostaju u ustima, kao gume za žvakanje, sjemenke suncokreta, tvrdi bomboni; i žvakanje za vrijeme ležanja povećava rizik; osobito opasno može biti udisanje dječjeg pudera; kod njega postoji razdoblje bez simptoma prije gušenja;
- kod odraslih čimbenici koji povećavaju rizik su primarni neurološki problemi, kao senilna demencija, mentalna retardacija, napadaji, moždani udari i parkinsonizam; sva stanja koja uzrokuju depresiju središnjeg živčanog sustava, uzrokuju komu ili smanjenje refleksa gutanja, kao alkohol, narkotici, barbiturati ili benzodiazepini;
- meso, kosti te medicinski i stomatološki instrumenti su najčešće aspirirani predmeti u odraslih.

Što još razmotriti?
Stanja koja mogu sličiti aspiraciji stranog tijela su mnogobrojna: upala pluća (različitih uzroka), retrofaringealni apsces, akutni napadaj astme, zatvoren dišni put zbog drugog uzroka (npr. otok), bronhiolitis (u dojenčadi), krup, hripavac, upala epiglotisa, bolesti gornjih dišnih putova.

Koje pretrage?
- SE, kompletna krvna slika,
- Rtg snimka srca i pluća (P-A i sa strane), eventulano Rtg snimka vrata (sa strane),
- CT prsnog koša (osobito kod stranih tijela nevidljivih na standardnim Rtg snimkama),
- Bronhoskopija (endoskopska tehnika kod koje se ulazi u dišne puteve s cijevi)

Liječenje?
- Kod dokazanog stranog tijela dušnika (što se i dokaže konačno bronhoskopijom), liječenje se provodi vađenjem stranog tijela tijekom bronhoskopije.

Prva pomoć kod sumnje na strano tijelo?
- Ako osoba kašlje, ima sipnju (čujno «zviždanje» pri disanju) ili otežano, ali održano disanje, treba nazvati Hitnu pomoć i što prije ju uputiti u medicinski centar.
- Ako je dišni put sasvim zatvoren i osoba ne diše, treba pokušati s izvođenjem Heimchovoh hvata, udarom na leđa, potiskom na trbuh ili pritiscima na prsni koš. Primjena svake od tih metoda ovisi o dobi pacijenta.

Heimlichov hvat se izvodi samo kod potpunog začepljenja dišnog puta koje je naglo nastalo. To je manevar kojim se zbog naglog povišenja tlaka (kao kod kašlja) strano tijelo izbacuje iz dišnog puta.

- Kod osobe koja sjedi ili stoji izvodi se tako da stanete unesrećenom iza leđa i obuhvatite ga rukama tako da stisnutu šaku stavite na gornji dio trbuha između pupka i prsne kosti te ga snažno i brzo pritisnete prema unutra i gore. Postupak se može ponoviti više puta (dok se uspije izbaciti strano tijelo uili se osoba ne onesvijesti – tada je potrebno provoditi standardne mjere reanimacije).
- Kod osobe koja leži na leđima dlanovi se polože na gornji dio trbuha između pupka i prsne kosti i brzo i snažno se pritisne, kod neuspjeha može se ponoviti još 6 do 10 puta.
- Kod žena u visokoj trudnoći i debelih osoba gdje se trbuh ne može obuhvatiti rukama, pritisak se izvodi na gornji dio prsne kosti i tri poprečna prsta iznad vrha.
- Ako ste sami, kao mjera samopomoći izvodi se tako da snažno pritisne vlastitim rukama na sam trbuh ili se tijelo prebaci preko nekog tvrdig predmeta (npr. stola, stolice).
 

zahvat kod djeteta- Kod djece od 1 do 8 godina postupak je isti kao u odraslih samo što se izvodi samo jednom rukom.

- Kod dojenčadi (djeca do navršene prve godine života) se ne provodi Heimlichov hvat nego se dijete položi potrbuške na podlakticu odrasle osobe tako da glava leži na dlanu i usmjerena je prema dolje, a drugim dlanom se udari 4 puta po leđima, između lopatica.
Ako se strano tijelo ne ukloni na taj način, dojenče se okrene na leđa i pritisne se s dva prsta na sredinu prsne kosti. Postupci se ponavljaju dok se ne ukloni strano tijelo.

Vađenje stranog tijela prstima izvodi se samo ako je VIDLJIVO!
- Kod pokušaja vađenja stranog tijela prstima glava treba biti zabačena unatrag, jednom rukom se uhvati donja čeljust zajedno s jezikom i povlači se prema gore. Pogledajte pažljivo i ako VIDITE strano tijelo (npr. komad hrane koji viri iz grkljana) pokušajte ga dohvatiti kažiprstom i palcem ili samo kažiprstom. NIKAD NE POKUŠAVAJTE DOHVATITI STRANO TIJELO NA SLIJEPO jer će te ga najvjerovatnije ugurati još dublje.
- Ako osoba nije pri svijesti odmah treba pogledati je li strano tijelo vidljivo u usnoj šupljini (ako jest odmah ga izvaditi na opisani način) i odmah početi s mjerama oživljavanja (umjetno disanje i masaža srca).
- Kod djece do godinu dana nije uputno prstima vaditi strano tijelo (teško je vidljivo, a i mali je prostor usne šupljine) jer je najvjerojatnije da će se samo ugurati još dublje.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #5 : Siječanj 06, 2009, 17:42 »

Opekline, termičke

Većina zadobivenih opeklina koje se primaju u bolnicu ili se tretiraju ambulantno ne ugrožavaju život, ali su bolne i ostavljaju psihološke posljedice na pojedincu i svima koji su bili uključeni u događaj.

Na temperaturi od samo oko 50° C treba 3 sekunde da se dječja koža toliko ošteti da zahtijeva operativno liječenje.

Postoji više općih kategorija u koje svrstavamo opekline: one koje ugrožavaju život i one koje ga ne ugrožavaju, slučajne i namjerne, nastale tijekom slobodnog vremena i na radnome mjestu, te kućne i industrijalne.
Također je važno odrediti uzrok nastanka opekline: termičke, kemijske i radijacijske. Termičke opekline se dalje klasificiraju prema dubini oštećenja kože i zahvaćenom postotku na površini tijela.

Koža je najveći organ u tijelu, služi za regulaciju tjesesne temperature, sprečava gubitak tekućine, čini prepreku za infekcije i sadržava osjetne receptore koji pružaju informacije o okolini. Velike opekline ugrožavaju sve te funkcije.
Inače se sastoji od triju slojeva: epidermisa (vanjski sloj koji se sastoji od epitelnih stanica), dermisa (srednji sloj koji sadržava vezivno tkivo i uz to i kapilare za prehranu kože, živčane završetke i folikule dlaka) i hipodermis (sloj masnog i vezivnog tkiva između kože i tkiva koja su  ispod nje).

Što se tiče učestalosti opeklina ona varira u različitim zemljama uz tipičan vršak učestalosti u vrijeme državnih praznika i blagdana. U 2000-toj godini svjetski statistički centar je poredao sve zemlje prema učestalosti smrti od opeklina tako da je najmanju imao Singapur a slijedili su Švicarska i Španjolska, dok je najveću imala Mađarska koju su slijedile Finska, Japan i Danska.

Smrtnost od opeklina se smanjue od 1960-tih zbog bolje njege opečenih i boljeg zbrinjavanja rana i liječenja infekcija antibioticima. Ali najveći utjecaj su ipak imali detektori dima. Većina ljudi u požarima kod kuće umre od udisanja dima, a ne od opeklina.

Razlike prema dobi:
- većina opeklina u manje djece, osobito u dobi od 6 mjeseci do 2 godine uzrokovana je vrućom hranom ili tekućinama i dogodi se u kuhinji,
- većina djece u dobi od 4 godine i mlađi imaju oparotine (opkeline od pare) ili kontaktne opekotine, a još veći rizik imaju djeca s posebnim potrebama,
- adolescenti i mlađi od 14 godina imaju najveći rizik od požara u kući, a kod kontaktnih opeklina najčešće su one uzrokovane aparatima za oblikovanje frizure, grijačima, pećnicama, glačalima, benzinom i petardama, s tim da mladići imaju povećan rizik od korištenja petardi,
- u mlađih odraslih manje opekline često su posljedica kuhanja ili hobija,

Dubina opekline klasificira se u stupnjeve: prvi, drugi ili treći stupanj,
1. stupanj – zahvaćen je samo epidermis, postoji crvenilo i često bolnost, oštećenje je minimalno, pr. su opekline od sunca;
2. stupanj – zahvaćeni su epidermis i dio sermisa, često su zahvaćene i dodatne strukture (znojnice, lojnice, folikuli dlaka), tipično imaju mjehure i vrlo su bolne;
3. stupanj – zahvaćena je cijela debljina kože, karakterizirane su uništenjem kože, tamnom bojom ili pan bjelkastom bojom, s vidljivim koaguliranim krvnim žilama ispod površine, površina je bez osjeta tako da nema boli, ali uglavnom je okružena drugim stupnjem što boli, često su povezane s izrazitim ožiljcima.

Površina opekline: što je zahvaćena veća površina kože to je veća učestalost komplikacija i smrtnosti,
- Površina dlana predstavlja 1% površine tijela, tako da se postotak lako može izmjeriti usporedbom s dlanom, a površina se izračunava samo za opekline drugog i trećeg stupnja.
- Druga brza metoda je tzv. «Pravilo devetke» (prema slikama, to jest tablicama), ali razlikuje se kod djece i odraslih, tako da je kod djece mlađe godine glava 18% površine tijela, a svaka noga 14%, trup i ruke su iste površine kao kod odraslih, a za svako dijete starije od godinu dana treba dodati 0,5% za svaku nogu i smanjiti za 1% za glavu dok se ne dostignu vrijednosti za odrasle.

Kod pregleda opečene osobe važno je pregledati o kojoj se vrsti opekline radi, gdje je na tijelu i koju površinu zahvaća, kako je nastala, a uz to važan je i podatak o primanju tetanusa te drugi bitni medicinski podaci – alergije, lijekovi koje uzima, prijašnje bolesti, posljednje uzimanje hrane i tekućine, trenutne bolesti; uvijek treba misliti i na mogućnost zlostavljanja ako se radi o djeci.

Komplikacije: ožiljci, kozmetički deformiteti, infekcije, te kod teških opeklina respiratorni distres sindrom odraslih (ARDS), sepsa (bakterije u krvi) i smrt.

Kako pomoći?
- Odmah treba osobu odmaknuti od izvora plamena. Odmah ugasiti plamen (npr.odjeća).
- Nakon stavljanja na sigurno mjesto početna njega se ne razlikuje od bilo kojeg hitnog stanja i uključuje primarnu resuscitaciju (ABC - osloboditi dišni put, umjetno disanje i masaža srca ako su potrebni). Kod provjere dišnog puta osobitu pozornost treba posvetiti znakovima ozljede od udisanja vrućeg zraka i dima (kao pougljeni iskašljaj, edem u ustima, promjene glasa, promijenjen mentalni status).,
- Nakon toga treba zaustaviti proces - uklonite izgorenu odjeću, isperite čistom vodom i kada se opeklina ohladila prekrijte ju čistom suhom tkaninom.
- Odvedite unesrećenog u hitnu ambulantu zbog daljnjeg zbrinjavanja rane, ili u težim slučajevima odmah kada ste zatekli unesrećenog i odmaknuli ga na sigurno nazovite Hitnu pomoć.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #6 : Siječanj 06, 2009, 17:45 »

Toplinski udar, toplinska iscrpljenost, toplinski grčevi...

Toplinski udar : Prva pomoć 

Toplinski udar najteža je posljedica djelovanja visokih temperatura okoline na organizam.Često je posljedica prkomjerne tjelovježbe ili teškog fizičkog rada u vrućem okolišu, uz nedovoljan unos tekućine.

Mala djeca,starije osobe,osobe s prekomjernom tjelesnom masom i osobe rođene sa smanjenom sposobnošću znojenja predstavljaju skupinu visokokog rizika za nastanak toplinskog udara.

Ono što toplinski udar čini iznimno teškim i po život opasnim stanjem jest činjenica da su pri toplinskome udaru zatajili normalni načini  obrane od povišene tjelesne temperature kao što su znojenje i termoregulacija.

Najvažniji znak toplinskog udara je znatno povišena tjelesna temperatura – obično veća od 40º C.To uzrokuje promjene mentalnog stanja osobe: od promjene osobnosti do smetenosti i kome. Koža je topla i suha – iako ,ako je toplinski udar uzrokovan prkomjernom tjelovježbom, može biti i vlažna.

Drugi znakovi i simptomi uključuju :
-Ubrzani rad srca
-Ubrzano, plitko disanje
-Povišeni ili sniženi krvni tlak
-Prestanak znojenja
-Uznemirenost, smetenost ili nesvjesticu
-Osjećaj omaglice
-Glavobolju
-Mučninu
-Slabost, nesvjestica koja može biti prvi znak kod starijih osoba

Ako sumnjate na toplinski udar :
 -Maknite osobu sa sunca i smjestite je u hladovinu ili u klimatiziran prostor.
 -Pozovite hitnu medicinsku pomoć. ( 94 )
-Hladite osobu tako što ćete je prekriti plahtama namočenim u hladnu vodu ili je prskati hladnom vodom. Možete je hladiti i ventilatorom ili     mahanjem novina npr.
-Ako je u stanju dajte osobi da pije hladnu vodu.

Toplinski grčevi : Prva pomoć 

Toplinski grčevi su bolni, nevoljni mišični grčevi koji najčešće nastaju tijekom ili neposredno nakon napornih fizičkih aktivnosti pri visokim ambijentalnim temperaturama. Često se javljaju kod fizičkih radnika, sportaša, vatrogasaca, rudara. Posljedica su poremećene ravnoteže vode i soli u organizmu zbog obilnog znojenja koje se nadoknađuje samo vodom.

Simptomi i znakovi :
Napad grčenja je često iznenadan. Grčevi se najčešće javljaju u mišićima ekstremiteta i trbuha, ali mogu biti zahvaćene i sve druge skupine mišića uključene u fizičku aktivnost

Ako sumnjate na toplinske grčeve :
-Prestanite odmah s fizičkom aktivnosti i odmorite se u hladnijem ambijentu
-Popijte bistri sok ili otopinu za nadoknadu elektrolita kakvu uzimaju sportaši.
-Nemojte masirati bolne mišiće.
-Obratite se liječniku ako grčevi ne prođu za sat vremena.
 

Toplinska iscrpljenost : Prva pomoć 

Toplinska iscrpljenost je jedan od bolesnih stanja uzrokovanih toplinom a koja variraju od toplinskih grčeva, preko toplinske iscrpljenosti pa sve do, po život opasnog , toplinskog udara.

Znakovi i simptomi toplinske iscrpljenosti obični počinju naglo, ponekad nakon većih fizičkih napora i obilnog znojenja uz neodgovarajući unos tekućine.
Znakovi podsjećaju na znakove šoka i uključuju:
-Osjećaj slabosti, nesvjestice ili omaglice
-Mučninu
-Obilno znojenje
-Ubrzani,oslabljen puls
-Nizak krvni tlak
-Blijedu, hladnu i vlažnu kožu
-Blaže povišenu tjelesnu temperaturu
-Toplinske grčeve
-Glavobolju
-Umor
-Mokraću tamne boje

Ako sumnjate na toplinsku iscrpljenost:
-Maknite osobu sa sunca i sklonite je u sjenovito ili klimatizirano mjesto.
-Polegnite osobu i malo podignite noge.
-Oslobotide ili skinite odjeću s osobe.
-Dajte osobi da pije hladnu vodu.
-Hladite osobu hladnom vodom, bilo da je špricate ili močite spužvom. Možete je hladiti i ventilatorom.
-Pažljivo promatrajte i pratite stanje osobe.Toplinska iscrpljenost može brzo prijeći u toplinski udar.

Ako je tjelesna temperatura veća od 39º C, ako je osoba bez svijesti ,smetena,ili ima napadaje grčenja, pozovite hitnu medicinsku pomoć. (94 )
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #7 : Siječanj 06, 2009, 17:56 »

Kardiopulmonalna reanimacija ( KPR )

KPR - slikovni prikaz

Slika 1. Kritično vrijeme za početak KPR

Kao što je istaknuto u prethodnim odlomcima, uspjeh KPR ovisi o vremenu proteklom od zastoja rada srca i pluća do početka oživljavanja, odn. uspostave cirkulacije. Unesrećena osoba kod koje je reanimacija započela unutar 3 do 4 minute od srčano-plućnog aresta, ima dobre izglede za potpuni opravak. Ako je KPR uslijedila 6 minuta nakon zastoja cirkulacije, preživjeli će vjerojatno imati oštećenje mozga, a kad je uslijedila nakon 10 minuta, kod unesrećenog je vjerojatna i moždana smrt.

Slika 2. Namještanje osobe za izvođenje KPR.

Unesrećena osoba mora biti pravilno pozicionirana (tj. postavljena u ispravan položaj); glava, vrat i trup trebaju biti u ravnoj osovini. Unesrećeni mora ležati na leđima, na tvrdoj i ravnoj podlozi, a ruke i noge su ispružene; noge mogu biti i blago uzdignute da bi se olakšao priljev krvi u srce. Ako unesrećena osoba ne leži na leđima, treba ju okrenuti «kao jednu jedinicu».

Slika 3. Bočni, drenažni ili tzv. koma položaj unesrećene osobe.

Ako je unesrećena osoba bez svijesti, a diše spontano, treba ju namjestiti u bočni ili drenažni («koma») položaj. To je postranični ležeći položaj s jednom rukom ispod glave i trupom koji leži na drugoj ruci, dok su noge postavljene jedna ispod druge, u polusavijenom položaju.

Naime, u nesvjesne osobe dolazi do relaksacije, tj. opuštanja mišića, pa donja čeljust, skupa s mekim tkivima i korijenom jezika zapadaju prema stražnjem zidu ždrijela i tako zatvaraju dišni put. Upravo bočni položaj, u kojem je glava zabačena prema natrag, a donja čeljust podignuta prema naprijed, onemogućava zapadanje jezika i opstrukciju dišnog puta (slično kao i kod osobe koja ne diše).
Osim toga, drenažni položaj onemogućava aspiraciju, tj. udisanje ispovraćenog ili drugog stranog sadržaja (koji se, tako, spontano izbacuje izvan usne šupljine).

Slika 4. Zabacivanje glave prema natrag i podizanje brade pri začepljenju dišnog puta korijenom jezika kod osobe koja ne diše samostalno.

U nesvjesne osobe, dakle, zbog slabosti mišića, dolazi do opstrukcije dišnog puta korijenom jezika i mekim tkivima ždrijela; osim toga, negativni tlak (ako i postoji eventualni pokušaj disanja) u potpunosti zatvara ulaz u dušnik. Stoga treba osigurati prohodnost dišnog puta, i to, zabacivanjem glave prema natrag i podizanjem donje čeljusti prema naprijed i gore.
Da bi se izveo taj postupak treba postaviti jednu ruku ispod vrata unesrećenog, a drugu ruku namjestiti na njegovo čelo. Podizanjem ruke koja drži vrat i pritiskanjem na čelo, glava se zabacuje prema natrag, a vrat postavlja u položaj ekstenzije, tj. maksimalnog istezanja. Podizanje donje čeljusti prema gore i naprijed se postiže tako da se prstima snažno uhvate uglovi donje čeljusti, a palčevima obje ruke otvaraju usta. Na taj se način dišni put otvara, a jednjak zatvara.

Slika 5. Čišćenje dišnih puteva

Osobi bez svijesti otvore se usta, te čvrsto uhvati jezik i donja čeljust između palca i prstiju podižući ih prema naprijed. Kažiprstom druge ruke uđe se u duboko u ždrijelo, sve do korijena jezika i uklone sva strana tijela iz usne šupljine. Pritom treba paziti da se strano tijelo ne gurne još dublje u dišni put.

Slika 6. Umjetno disanje «usta na usta» i «usta na nos»

Dišni put se drži otvoren zabacivanjem glave unatrag rukom postavljenom na čelo, a prstima druge ruke podigne brada prema naprijed.
Ako se primjenjuje metoda «usta na usta», nosni se otvori drže stisnuti između palca i kažiprsta ruke na čelu, te nakon dubokog udaha priljube usta reanimatora na usta unesrećenog i dva puta uzastopno polagano upuše zrak u pluća unesrećene osobe.
Nakon svakog upuhivanja treba omogućiti pasivni izdah, tj. spontano ispuštanje zraka iz dišnih puteva unesrećenog.
Ako je riječ o disanju «usta na nos», usta unesrećenog su zatvorena, a zrak se (na sličan način kao i kod disanja «usta na usta») upuhuje kroz nos; usta reanimatora priljubljena su na lice oko nosa unesrećene osobe.

Slika 7. Vanjska masaža srca u male djece
Vanjska masaža srca u odraslih

Reanimator kleči sa strane unesrećenog, u blizini glave i vrata, a prilikom reanimacije se postavlja okomito na njegov prsni koš. Ruke su mu ispružene u laktovima, a korijeni dlanova su položeni na prsni koš bolesnika, i to jedan na drugi, dok su prsti isprepleteni i uzdignuti prema gore, te ne dodiruju prsni koš.
Pritisak se izvodi na donjoj polovici prsne kosti (kod odraslih), a na sredini prsne kosti, kod djece. Ritam vanjske masaže ovisi o tome obavlja li ju jedan ili više spasioca, a provodi se sinhrono s umjetnim disanjem (vidi prethodne odlomke o masaži srca i umjetnom disanju).
Masaža se kod male djece vrši s dva ili tri prsta jedne ruke, ili, pak, s oba palca obje ruke, tako da se dijete obavije rukama, sve do kralježnice, a dlanovi su ispod prsa, kao oslonac za masažu; veće dijete leži na tvrdoj i ravnoj podlozi.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #8 : Siječanj 06, 2009, 17:56 »

KPR u rukama medicinskih stručnjaka

Budući da su najčešći uzroci iznenadnog zastoja srca (aresta) kardiovaskularne bolesti, tj. bolesti srca i krvnih žila, a od njih, upravo letalni poremećaji srčanog ritma i tzv. ventrikularna fibrilacija (vidi početne odlomke KPR), u reanimacijskom je postupku neizostavna primjena defibrilatora. Defibrilacija, međutim, podjednako kao i farmakoterapija, tj. primjena medikamenata, podrazumijeva nazočnost stručnog medicinskog osoblja, a oboje (dakle, i defibrilacija i farmakoterapija) predstavljaju fazu produljenog, naprednog, tj. sekundarnog održavanja života (ACSL).
ACSL tako, između ostalog, uključuje i obvezatni nadzor srčanog rada, tj. EKG praćenje, na osnovi kojeg se utvrđuju električna dpgađaji srca, dijagnosticira tip aritmije, a istodobno verificira i algoritam na osnovi kojeg se donosi odluka o primjeni defibrilatora.
Zato je, kako se to često isticalo u dosadašnjim odlomcima o reanimaciji, odmah nakon početka primarnog oživljavanja, tj. masaže srca i umjetnog disanja, nužno pozvati medicinske stručnjake, koji će nastaviti s mjerama sekundarnog oživljavanja, koristeći se pritom specifičnom medicinskom opremom i lijekovima!!!

Defibrilacija ili kardioverzija su posebna tehnika električne terapije, a označava primjenu istosmjerne električne energije kroz srce unesrećene osobe radi prekida letalnih, smrtonosnih aritmija, tj. poremećaja srčanog ritma. Defibrilacija zapravo označava konverziju smrtonosne aritmije u normalan, tzv. sinusni ritam srca (što je, u stvari, «prebacivanje» poremećenog, neodgpvarajućeg rada u regularan srčani ritam), a primjenjuje se u tretiranju ventrikularne fibrilacije (kao najčešćeg uzroka aresta) i ventrikularne tahikardije bez postojanja pulsa. Promptna defibrilacija učinkovitija je u tretmanu srčanih aritmija od svih ostalih oblika terapije (npr. lijekova).

Postoje dvije vrste defibrilatora.:
1. AED ili automatski eksterni, tj. vanjski defibrilator (koji sam procjenjuje ritam i defibrilira prema potrebi) i
2. Konvencionalni ručni eksterni defibrilator (kojim se  koriste ekipe hitne medicinske pomoći, a sadržava i EKG praćenje i elektrode za izvođenje električnog šoka).

Prema izgledu EKG krivulje na monitoru defibrilatora, uzrok zastoja srca može se podijeliti u 4 skupine:
1. ventrikularna fibrilacija,
2. ventrikularna tahikardija bez palpabilnog (tj. pipljivog) pulsa,
3. asistolija i
4. elektromehanička disocijacija («uredna» električna aktivnost bez palpabilnog pulsa).

O vrsti aritmije ovisi, dakle, algoritam izvođenja električne, a zatim, i medikamentozne terapije, što znači da upravo krivulja elektrokardiograma određuje redoslijed postupaka u provedbi sekundarne, napredne reanimacije. Tako se, a prema najnovijim Standardima KPR, za ventrikularnu fibrilaciju ili ventrikularnu tahikardiju bez pulsa, preporučuje sljedeći  protokol:

a) Ako unesrećeni doživi zastoj zbog aritmije tipa ventrikularne fibrilacije ili ventrikularne tahikardije (s nemjerljvim pulsom), a tim medicinskih stručnjaka hitne pomoći je na licu mjesta (dakle, zatekne se na mjestu nesreće, tj. u kući, na cesti, radnome mjestu, itd.), indicirana je neodgodiva, hitna defibrilacija aparatom za defibrilaciju. Pritom se ističe neprocjenjiva važnost upravo rane, brze i opetovane defibrilacije, ili  kardioverzije. No u slučajevima kada je brza defibrilacija neučinkovita, standardi KPR preporučuju nastavak bazičnog, tj. primarnog oživljavanja, a primjena lijekova temelji se na preporukama o postreanimacijskoj terapiji.

Elektrode defibrilatora (koje se još zovu i «pedale ili «lopatice») namažu se gelom (tzv. provodnom pastom) i postave na dva mjesta na prsnom košu. Jedna se elektroda namjesti na 2. međurebreni prostor, s desne strane ruba prsne kosti, a druga, u 5. ili 6. međurebreni prostor s lijeve strane, u područje iznad srčanog vrška. Nakon toga se na selektoru izabere željena jačina energije i pedale «napune» strujom, a zatim, nakon što zasvijetli lampica na uređaju za defibrilaciju, pritiskom na prsni koš unesrećenog, isporuči DC šok (engl. direct current - u prijevodu, direktni, istosmjerni strujni). Pritom je važno istaknuti da nitko (osim osobe koji defibrilira) ne smije biti u kontaktu s unesrećenim.
Obično se prvo primjenjuje udar jačine 200 J. Ako on nije uspješan (dakle, ritam ventrikularne fibrilacije se nije «preveo» u normalan, sinusni rad), primjenjuje se drugi DC udar od 200-300 J. Ako ni tada nema konverzije, to jest  normalizacije ritma, a ventrikularna fibrilacija perzistira, primjenjuje se treći elektrošok jakosti 360 J.

Ta tri udara treba provesti uzastopce jedan za drugim, bez prekida reanimacije i farmakoterapije, poglavito ako na EKG monitoru i dalje postoji ritam ventrikularne fibrilacije.
Nakon svakog DC šoka defibrilator treba ponovo napuniti strujom, a zatim odmah primijeniti slijedeći.

b) Ako, pak, unesrećenog zatekne medicinski laik, koji nema nikakvih saznanja o njegovu srčanom radu (dakle, tip aritmije se ne može utvrditi zato što na mjestu nesreće ne postoji EKG monitor), prvo se provodi uobičajena (u prethodnim odlomcima opisana) vanjska masaža srca, i to, sinhrono s umjetnim disanjem (u omjeru 30:2, ili 15:2, ovisno o tome, provodi li oživljavanje jedan ili dvojica spasioca). Odmah, međutim, treba pozvati stručnu medicinsku pomoć !!! Oživljavanje se provodi 2 minute, a tek tada pristupa defibrilaciji.
Defibrilira se jednim DC šokom, a nakon toga, ponovo provodi vanjska masaža srca i umjetno disanje kroz 2 minute; nakon toga se provjerava srčani ritam i puls, a zatim, nanovo defibrilira. Naime, poslije eventualne primjene defibrilatora, nastavlja se s reanimacijom najmanje 6-8 sekvencija (što podrazumijeva 6-8 ciklusa masaže i umjetnog disanja, a zatim, eventualno, ponovna defibrilacija). Uz praćenje električnih promjena na EKG monitoru, stručnjak reanimator odlučuje o daljnjim postupcima.

Uspjeh defibrilacije ovisi o vremenu kad je provedena. Učinak defibrilacije smanjuje se za 2-10% po svakoj minuti od aresta. Defibrilacija unutar 3 minute nakon dijagnoze aresta ima stopu preživljavanja veću od 50%; uspjeh defibrilacije dramatično opada s vremenom !!!

Protokol kod asistolije i elektromehaničke disocijacije je nešto drugačiji, ne zahtijeva primjenu defibrilatora, ovisi isključivo o etiologiji aresta, te nije predmet ovog članka. No čnjenica je da i asistolija i elektromehanička disocijacija imaju lošiju prognozu nego prve dvije aritmije, osim u slučajevima kad se uzrok aritmije može brzo ukloniti !!! Obzirom na to da je etiologija asistolije i elektromehaničke disocijacije višestruka, npr. hiper-ili hipokalijemija (to jest  višak ili manjak iona kalija), pretjerana acidoza (tj. prevelika količina kiselih produkata u krvi), hipoksija (dakle, manjak kisika), ili, pak, predoziranje narkoticima i nekim lijekovima, masivna plućna embolija, opsežni infarkt srca, tenzijski pneumotoraks (to jest prisutnost  zraka u prsnom košu), tamponada srca (ili postojanje  krvi u perikardu, koja će «zarobiti» srce kao u oklopu»), itd., najvažnije je upravo brzo i odgovarajuće etiološko liječenje, dakle, otklanjanje uzroka koji je doveo do aritmije i zastoja srca, naravno, u slučajevima kada je to moguće (npr. punkcija perikarda kod tamponade srca, tj. uklanjanje krvi iz ovojnice srca, ili punkcija pleure i evakuacija zraka iz plućne ovojnice kod pneumotoraska, postavljanje privremenog pacemakera, tj. električnog stimulatora srca, itd.).
Katkad se, pak, i u tim slučajevima, poglavito ako postoji dvojba je li riječ o finoj ventrikularnoj fibrilaciji ili asistoliji (na EKG monitoru se pokazuje ravna crta), prvo provodi vanjska masaža (u kombinaciji i sinhrono s umjetnim disanjem), čime se poveća amplituda fibrilacije, a nju će tada biti uspješnije pretvoriti u djelotvorni ritam. zato se defibrilacija provodi tek kad se uspostavi ritam  fibrilacije.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #9 : Siječanj 06, 2009, 17:58 »

Umjetno disanje



Kao što je rečeno u prethodnim odlomcima o KPR, nakon oslobađanja dišnih putova unesrećena osoba vrlo često počinje samostalno i spontano disati, pa daljnje mjere oživljavanja više nisu potrebne. Ako to, međutim, nije slučaj, dakle, nema jasnih pokreta prsnog koša, niti se čuje ili osjeti strujanje zraka iz nosa ili usta, treba odmah, istodobno i koordinirano s masažom srca, početi umjetno disanje.

Unesrećena osoba leži na tvrdoj podlozi, ispruženih ruku i nogu (ili su one blago uzdignute), a spasioc (reanimator) kleči sa strane, u razini ramena i glave unesrećenog.
Umjetno disanje, podjednako kao i masaža srca, spada u bazične, glavne mjere oživljavanja (BSL), te ga provodi uglavnom laičko, ne-medicinsko osoblje koje se prvo zatekne na mjestu nesreće.
 
Kod umjetnog disanja razlikujemo:
1. Umjetno disanje usta na usta
2. Umjetno disanje usta na nos
3. Umjetno disanje usta na usta i usta na nos

 
umjetno disanjeI danas je umjetno disanje metodom izdahnutog (ekspiratornog) zraka reanimatora suverena metoda umjetne ventilacije unesrećene osobe, jer se temelji na činjenici da izdahnuti (ekspiratorni) zrak sadržava 16-18 % kisika, što je sasvim dostatno da se kod unesrećene osobe s normalnim plućima spriječi ozbiljnija hipoksija (dakle, manjak kisika) i akumulacija ugljičnog dioksida (CO2), te osoba s arestom održi na životu. Premda zrak koji inače udišemo sadržava 21 % kisika, količina kisika u izdahnutom zraku, kojom se ventilira unesrećena osoba, dovoljna je ako se umjetno disanje čini primjerenom frekvencijom i volumenom.

Umjetno disanje usta na usta počinje polaganjem dlana jedne ruke na čelo unesrećenog , čime se glava održava zabačena prema natrag, dok se nosnice drže zatvorene laganim pritiskom palca i kažiprsta iste ruke; na taj se način sprečava «bijeg» upuhnutog zraka iz usta u okolinu.

Pritom treba ponovo istaknuti da kod onesviještene osobe nastaje relaksacija, tj. opuštanja mišića, pa donja čeljust, skupa s mekim tkivima i korijenom jezika zapadaju prema stražnjem zidu ždrijela i opstruiraju dišni put. Oslobađanje dišnog puta osigurava se zabacivanjem glave prema natrag i podizanjem vrata prema naprijed i gore; to se postiže upravo pritiskom dlana jedne ruke na čelo unesrećenog, dok se druga postavlja ispod njegova vrata koji se tako dovodi u položaj ekstenzije, tj. maksimalnog istezanja. Ako se zapali jezik još ne odmakne sa stražnjeg zida ždrijela, a dišni put potpuno ne otvori, potrebno je i podignuti donju čeljust, tako da se prstima uhvate uglovi brade i donja čeljust povuče prema naprijed i gore; na taj se način dišni put definitivno otvara, a jednjak zatvara (vidi prethodne odlomke o KPR).

Reanimator tada široko otvara svoja usta, duboko udahne, usko priljubi svoja usta na usta unesrećenoig, te upuhne 2 puna udaha, od kojih svaki iznosi 1 do 2 sekunde; tako počinje umjetno disanje !!! Nakon svakog udisaja, ili upuhivanja zraka, unesrećenu se osobu pusti da izvede spontani, pasivni izdisaj, tj. da ispusti zrak iz pluća i ostalih dijelova dišnog puta; to podrazumijeva spuštanje prsnog koša. Za spontani izdisaj, također, treba ostaviti dostatno razdoblje od 1 do 2 sekunde.
Prilikom umjetnog disanja nastoji se izbjeći distenzija (odn. proširenje) želuca i upuhivanje zraka u prostor trbušne šupljine smješten ispod ošita, budući to predstavlja neupješnu, neadekvatnu ventilaciju i postiže upravo suprotan učinak, koji otežava normalno širenje prsišta i efikasnu respiraciju !!!
Konačno, uspješnost umjetnog disanja procjenjuje se, upravo, opservacijom podizanja prsnog koša prilikom svakog pojedinačnog upuhivanja zraka, kao i promatranjem i osluškivanjem izdisaja, tj. strujanja i ispuštanja zraka iz dišnih puteva i usta u okolinu.

Umjetno disanje usta na nos preporuča se kad se s ustima unesrećenog ne može uspostaviti dobar kontakt, ili kad se usta ne mogu otvoriti, npr. kod spazma, tj. grča, deformacije, ozljede usana ili usne šupljine, teških upala, itd. Zabacivanje glave u tim je slučajevima isto kao i kod disanja usta na usta, samo se drugom rukom unesrećenom zatvaraju usta (uz pomicanje donje čeljusti prema naprijed i gore). U konkretnom se slučaju dobar kontakt uspostavlja oko nosa unesrećenog, te upuhuje duboki udah (prema istim načelima kao i kod disanja usta na usta). No, tijekom spontanog, pasivnog izdisaja treba osigurati otvaranje usta.
Ako umjetna ventilacija nije zadovoljovajauća, treba pokušati korigirati položaj glave unesrećenog, te ju zabaciti jače prema natrag ili snažnije podignuti donju vilicu; ako se ni tada ne postigne zadovoljavajuća ventilacija, treba pomisliti na strano tijelo u dišnim putovima i pokušati ga ukloniti prije spomenutim postupcima.

Kombinirano umjetno disanje i na usta i nos primjenjuje se u dojenčadi i male djece, kad se s ustima žrtve ne može uspostaviti i održati dobro prianjanje i spriječiti «curenje», tj. gubitak zraka u okolinu. Usta reanimatora postavljaju se u tom slučaju preko ustiju i nosa unesrećene osobe, te se upuhuje odgovarajuća količina zraka, proporcionalna dobi djeteta. Općenito uzevši, kod normalno građene djece od 8 godina života, ili starije od toga, primjenjuje se tehnika umjetnog disanja kao i kod odraslih !!!

Prema posljednjim Standardima KPR, preporučuje se masažu srca sinhrono uskladiti s umjetnom ventilacijom, i to, ovisno o tome obavlja li oživljavanje 1 ili 2 osobe. Kad reanimaciju provode 2 spasioca, na svakih 30 kompresija prsnog koša dolaze 2 upuhivanja zraka u usta ili nos unesrećenog, a omjer iznosi 30:2. Ako oživljavanje obavlja 1 spasioc, omjer iznosi 15:2, što podrazumijeva 15 masaža srca, a zatim 2 ventilacije. Kod veće djece omjer je identičan onom kod odraslih, a kod beba i dojenčadi, frekvencija masaža je 120 u minuti (vidi poglavlje o masaži srca). Frekvencija umjetnog disanja je, podjednako kao i frekvencija masaža srca, proporcionalna s normalnom frekvencijom, pa tako, u odraslih, optimalno iznosi oko 12-15 u minuti (a procedura se ponavlja svakih 4-5 sek), a kod djece je 20-30 u minuti (procedura se opetuje svake 2-3 sek).

Respiracijski volumen iznosi približno 10 ml po kg tjelesne mase; to znači, da bi osoba od 70 kg imala volumen disanja od približno 700 ml. No, općenito uzevši, volumen jednog upuhivanja u pluća odraslih iznosi oko 800 do 1200 ml zraka (imajući pritom na umu varijacije težine odrasle osobe). Nadalje, a upravo iz razloga striktno utvrđenog respiracijskog volumena određenog prema tjelesnoj masi, umjetno disanje treba vrlo oprezno provoditi kod male djece, poglavito, dojenčadi koje teže samo nekoliko kilograma.
Vrijeme jednog upuhivanja od 1 do 2 sekunde osigurava dobro širenje prsnog koša i smanjuje mogućnost distenzije (to jest proširenja i napuhivanja) želuca. Distenzija je želuca primarna komplikacija umjetnog disanja. Nadalje, distanzija se želuca, osim toga, sprečava upuhivanjem odgovarajuće količine zraka u pluća unesrećene osobe; to, naime, znači da preveliki volumen zraka češće dovodi do akumulacije zraka u želucu unesrećene osobe. Time je, ujedno, spriječena i aspiracija želučanog sadržaja (dakle, udisanje povraćenog materijala), što je neposredna posljedica distenzije, tj. upuhivanja zraka u želudac umjesto u pluća. Aspiracija je, dakle, dodatna komplikacija umjetne ventilacije.

Konačno, a u slučaju da postoji medicinska oprema (u medicinskim ustanovama), umjetno se disanje počinje specijalnom maskom i «ambu balonom», te ga provodi medicinsko osoblje. U takvim se situacijama, vrlo često, poglavito ako reanimaciju obavlja stručno, medicinsko osoblje, odmah nakon potvrde zastoja disanja učini endotrahealna intubacija, tj. postavljanje tubusa, ili «cijevi» za disanje, koja se proteže od usta, duž dušnika, sve do mjesta račvanja bronha. Nakon intubacije, unesrećenu se osobu «priključi» na respirator (aparat za umjetno disanje), na kojem se unesrećenik može dugo i uspješno ventilirati, i to, i sa željenim respiratornim volumenom i količinom kisika (i ostalih plinova) u upuhnutom zraku.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #10 : Siječanj 06, 2009, 18:02 »

Masaža srca

Vanjska masaža srca je pokušaj uspostave odgovarajuće cirkulacije ravnomjernim,dovoljno snažnim i ritmičnim pritiskom dlanova obiju ruku u području donjeg dijela prsne kosti(sternuma) u sredini prsnog koša kod osobe s arestom srca.

 Unesrećena osoba leži na leđima, na tvrdoj podlozi (na podu, na cesti, na nosilima, na
kirurškom stolu, itd.), te ima noge u blago uzdignutom položaju, jer se time olakšava venski
priljev krvi iz donjih dijelova tijela u srce. Spasioc kleči sa strane unesrećenog, a pri
reanimaciji se postavlja okomito na njegov prsni koš; ruke su mu ispružene u laktovima, a
korijeni dlanova položeni na prsni koš bolesnika, i to, jedan na drugi (u području "uzvisina"
dlanova - tzv. tenar i hipotenar), dok su prsti isprepleteni i uzdignuti prema gore i ne dodiruju
prsni koš. pritisak se izvpodi na donjoj polovici prsne kosti, nakon što se prethodno odredi trup i ksifoidni nastavak.
Reanimacija počinje pritiskanjem sternuma (i čitavog gornjeg dijela prsišta) prema straga, prema kralježnici, i to za oko 4-5 cm, što je donekle, uz pridruženu ventilaciju, dostatno da imitira normalno istiskivanje krvi iz srca (tzv. sistolu) i osigura moždanu cirklulaciju. Prsna se kost zadržava u tom položaju do polovice sek. (50% ciklusa); nakon pritiska slijedi naglo popuštanje i vraćanje prsne kosti u prvotni položaj, također u trajanju od 1/2 sek. (drugih 50% ciklusa), dok ruke reanimatora ostaju na prsištu. Taj postupak donekle imitira fazu relaksacije i punjenja srca krvlju, što je tzv. dijastola srca.

Kompresija prsnog koša i opuštanje trebaju jednako trajati i jednakomjerno i ritmički se ponavljati. Poznata je činjenica da se učinkovitom vanjskom masažom postiže samo 25-30, najviše do 40% volumena krvi, to jest karotidnog i cerebralnog protoka, a sistolički tlak
održava nešto većim od 80 mm žive. To je, ipak, sasvim dostano da se uspostavi cirkulacija organizma i srčana akcija, te obnovi moždani krvotok. Naime, trajno oštećenje mozga nastupa ako je moždana perfuzija manja od 15%, što je duplo manje od količine krvi koja se
dostavi učinkovitim KPR-om, pa se masaža srca može izvoditi i nekoliko sati, a da se još sačuva adekvatna cirkulacija.

Vanjsku masažu srca treba objediniti s ventilacijama, tj. umjetnim disanjem. Danas se, ipak,
naglasak stavlja na održavanje cirkulacije, tj. masaže srca i preferira veći omjer pritisaka od umjetnog disanja danog  bolesniku. Od iznimne je patohistološke važnosti upravo tako nastali
povišen tlak u prsnom košu koji istiskuje krv iz pluća "kao spužbe", te ju preko srca tjera
u aortu i arterijski sustav. Prema posljednjim smjernicama Standarda KPR, preporučuje se kompresije
prsne kosti kod odraslih izvoditi ritmom od oko 100 u min.  i uvijek ih sinhrono uskladiti s
arteficijelnom ventilacijom. Kad oživljavanje izvode 2 spasioca, na svakih 30 komporesija prsnog
koša dolaze 2 upuhivanja zraka na usta ili nos unesrećenog, a omjer kompresija u odnosu na
ventilacije je 30:2. Ako oživljavanje obavlja jedna osoba, omjer iznosi 15:2, dakle, izvodi se 15 masažai 2 upuhivanja zraka u dišne puteve.

Kod djece se masaža provodi ritmom od oko 100-120 u min. Kod beba i male djece frekvencija masaža je 120 u min., a kod veće djece 100 u min., slično kao i kod odraslih, dakle, uz omjer 30:2 (ako spašavanje obavljaju 2 osobe) i 15:2 (kad oživljavanje obavlja 1 osoba). Pritisak na
prsni koš djeteta izvodi se na sredini (ili srednjoj trećini) sternuma, a dubina pritiska je 2,5-3,8 cm (kod djece od 1-8 godina) ili 1,3-2,5 (kod dojenčadi).
Masaža se kod manje djece obavlja s 2 ili 3 prsta jedne ruke ili, pak, s oba palca obje ruke, tako da se dijete obavije rukama,
sve do kralježnice, a dlanovi su ispod prsa, kao oslonac za masažu. Iznad 1 godine nema razlike u tehnici s jednom ili obje ruke, nego je naglasak na postizanju odgovarajuće dubine kompresije s minimalnim prekidima. Kod manje je djece 1 osoba obično dostatna za masažu srca i umjetno disanje, jer može održavati potreban omjer ventilacija i masaža a da se ne mora odmicati od tijela malog bolesnika. Veće dijete, pak, leži na tvrdoj podlozi kao odrasli čovjek.

Ako spasioc nije voljan dati umjetno disanje (estetski, higijenski razlozi, ili strah od prijenosa infekcije ili bolesti, itd.) može, do dolaska Hitne pomoći provoditi samo vanjsku masažu. Prema najnovijim Standardima KPR, masaža treba biti nprekidna, ravnomjerna i ritmična, s frekvncijom od 100-120/min., jer je "izvođenje samo masaže srca bolje nego nepoduzimanje reanimacijskih mjera uopće".

Nadalje, vrlo je važno učinak KPR pratiti tijekom samog postupka i tako ocijeniti adekvatnost umjetno uspostavljene cirkulacije. Učinkovita masaža srca (udružena s umjetnim disanjem) uvjetuje brzu pojavu znakova oživljavanja, kao npr. promjenu boje kože (koja iz plavosive postaje blijedoružičasta), pojavu pulsa nad karotidnom arterijom (koja se pipa ispod ugla donje čeljusti, na vratu) i sužavanje zjenica (koje se, s trajanjem aresta srca i prekidom cirkulacije, proširuju već nakon 1 min.).

U idealnim okolnostima, sa svakom kompresijom, vanjska masaža proizvodi palpabilan puls nad katrotidnom aretrijopm. Puls arterije karotis palpira se nježnim pritiskom na samom udglu donje čeljusti, otprilike, 1 min. nakon početka reanimacije. Budući da je jedan od najpouzdanijih znakova uspostave cirkulacije i moždanog protoka, preporučuje se kontrolirati svakih 4-5 ciklusa masaža/umjetno disanje, ili svakih nekoliko minuta reanimacije.

Izgled zjenica tijekom reanimacije također je jedan od pokazatelja stanja organizma i središnjeg živčanog sustava. Brzo sužavanje zjenica tijekom KPR znak je da nema težih, trajnih oštećenja mozga; ako se početkom masaže srca zjenice smnanje do srednje uskih, a pupilarni refleksi reaktiviraju (to jest  pojavi npr. reakcija zjenica na svjetlost), to je znak uspostave adekvatne cirkulacije i dostatne moždane perfuzije i oksigenacije. Ako se proširene zjenice tijekom reanimacije ne smanjuju, tada je masaža neadekvatna, a sumnja na moždana oštećenja sve veća. Proširene zjenice koje još reagiraju na svjetlost znače da još nije nastupilo teže moždano oštećenje, ali je oksigenacija mozga definitivno nedovoljna.
Trajno dilatirane, fiksirane zjenice upućuju na teško oštećenje moždanog tkiva ili smrt; široke zjenice nisu samo znak moždanog oštećenja, jer isto tako mogu biti i posljedica trovanja kardioaktivnim i drugim lijekovima, ili, pak, posljedica katarakte (tzv. mrene)kod starijih osoba. Nasuprot tome, uske, fiksirane zjenice obilježje su intoksikacije narkoticima.

U medicinskim se ustanovama napokon izvodi i unutarnja masaža srca, i to kirurškim otvaranjem prsišta i masiranjem srca u svom ležištu.
Sama je KPR nešto drugačijeg tijeka i provode ju isključlivo medicinski stručnjaci. Unesrećena se osoba intubira (to jest se postavi cijev za disanje kroz usta do dišnog puta), nakon toga, gotovo u pravilu, priključi na respirator (aparat za umjetno disanje), a zatim izvodi unutarnja ili vanjska masaža, uz pomoć lijekova koji pomažu srčanoj akciji. Pritom se masaža srca provodi usporedno s umjetnim
disanjem.

Masaža srca može uzrokovati određene komplikacije.
Povrede grudnog koša i njegovih organa
1. Prijelom rebara
2. Prijelom prsne kosti
3. Pneumotoraks i hematotoraks (pojava krvi i zraka u prsištu)
4. Kontuzija (natučenje) srca

Povrede trbušnih organa podrazumijevaju rupture, tj. puknuća jetre, slezene i želuca.

Pojava komplikacija ne može se potpuno isključiti čak ni kod adekvatnoig izvođenja
reanimacije.
Pojava eventualnih komplikacija, pak, ne limitira KPR, to jest masažu srca, s tim
da se ona nužno mora provoditi prema utvrđenim zakonitostima, uvijek dovoljno snažnim (ali ne
presnažnim), ritmičnim i ravnomjernim pritiskom koji traje 1/2 sek., itd., itd.; nagle,
udarne ili nepravilne kompresije povećavaju vjerojatnost ozljeda prsnog koša ili trbuha.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #11 : Siječanj 06, 2009, 18:05 »

Samopomoć kod prehlade - I. dio

Hladno je doba godine poznato po povećanom obolijevanju od zaraznih bolesti koje zahvaćaju jedan ili više dijelova dišnog sustava koje su uzrokovane nekim od više stotina različitih vrsta virusa. Ovisno o uzročniku, bolesti imaju različite simptome, ali se obično prepoznaju prema nekim ili svima od navedenih simptoma: začepljenim nosom, glavoboljom, upalom sinusa, osjećajem pečenja u dijelu ždrijela «iza nosa», boli pri gutanju, kašljem, promuklošću, a nekad i osjećajem «struganja» iza prsne kosti pri kašljanju, umorom, boli u mišićima, manjkom apetita te vrućicom. Budući da je uzročnik tih bolesti virus, antibiotici ne pomažu, a liječenje se svodi na olakšavanje simptoma bolesti i - čekanje da bolest prođe. Načine na koje možete sami sebi pomoći olakšati tegobe pregledno ćemo prikazati u 2 članka, od kojih prvi dio- olakšavanje simptoma začepljenog nosa i kašlja- pročitajte u nastavku, a drugi dio u sljedećem on-line izdanju Zdravlje4U. Imajte na umu da gotovo svi navedeni lijekovi imaju određene mjere opreza i popratne pojave, te prije njihove primjene morate pažljivo pročitati naputak o uporabi ili pitati ljekarnika.

Začepljen nos
Osim što stvara neugodan osjećaj i umanjuje želju za jelom jer otežava žvakanje i uklanja osjet mirisa, začepljen nos ugrožava niže dijelove dišnog puta budući da tada zrak koji bi se inače prolaskom kroz nos ugrijao, ovlažio i očistio od iritirajućih čestica npr. prašine, sada u njih dospijeva hladan, suh i nečist. Zato je iznimno važno održavati nos prohodnim. Nekoliko je načina na koji možemo djelovati:
    * primjena kapi za dekongestiju («odčepljivanje») nosa. Najčešće su to otopine aktivnih tvari nafazolina ili oksimetazolina. Iako su većini poznate još od djetinjstva, velik broj ljudi ih nepravilno koristi. Uputno je, naime, da stavljanje kapi za nos traje 4 minute, a provodi se na sljedeći, jednostavan postupak:
          o u ležećem položaju ukapati u svaku nosnicu po 2 kapi
          o ostati u istom položaju, s blago zabačenom glavom 1 minutu
          o blago zakrenuti još zabačenu glavu na jednu stranu (recimo lijevu) te tako ostati 1 minutu
          o blago zakrenuti još zabačenu glavu na drugu stranu (recimo desnu) te tako ostati 1 minutu
          o vratiti glavu natrag u srednji položaj te tako ostati još 1 minutu

Takva primjena kapi osigurava ravnomjerniju raspodjelu po sluznici nosa a pomaže i u održavanju prolaza između sinusa i nosne šupljine otvorenima, te prolaza između gornjeg dijela ždrijela i srednjeg uha, što pridonosi prevenciji komplikacija kao što su upala sinusa ili upala srednjeg uha. Pogrešno je ušmrkavati netom ukapane kapi, time se velik dio lijeka dostavlja u ždrijelo, gdje nije potreban, a izostaje raspodjela po sluznici nosa. Dekongestivi se mogu kupiti i u obliku spreja, čime se postiže ravnomjernija raspodjela, ali i u tom ih slučaju treba primjenjivati ležeći i pričekati sa zabačenom glavom nekoliko minuta, a ne ih odmah ušmrkavati.

Kapi se primjenjuju 3-5 puta na dan, ali najviše 5-7 dana neprestance, jer dulja i pretjerana uporaba može rezultirati oštećenjem sluznice nosa. Ako se radi o djetetu, pri kupovine kapi treba napomenuti da su kapi za djecu, jer u tom slučaju u kapima postoji dvostruko manja koncentracija lijeka, a primjenjuju se u dvostruko rjeđim razmacima. Kod dojenčadi se izbjegava primjena kapi, a ako je prijeko potrebna, mogu se, prema savjetu liječnika, koristiti dječje kapi razrijeđene s vodom u omjeru 1:1 ili 1:2, samo 2 puta na dan.
     * Primjena kapi ili spreja s fiziološkom otopinom ili kapi na bazi morske vode. Te se kapi mogu primjenjivati i za vrijeme prehlade, i ako nos nije začepljen, jer ubrzava čišćenje nosne šupljine čineći izlučevine nosa manje žilavom. One nisu zamjena za dekongestive, nego se primjenjuju skupa s njima, ili u slučajevima kad se dekongestivi ne smiju upotrebljavati. Osobito su preporučljivi za uporabu kod djece jer nisu štetne. Mogu se upotrebljavati koliko je puta potrebno tijekom dana.
    * Primjena oralnih dekongestiva. Riječ je o tabletama koje se uzimaju na usta (dakle piju se), a sadržavaju u sebi tvari koje na nosnu sluznicu djeluju poput kapi za nos, ali za razliku od njih na mjesto djelovanja dospijevaju putem krvi, dakle «iznutra». Obični se ti lijekovi nalaze u tabletama u kombinaciji s nekim lijekom za snižavanje vrućice, a prodaju se kao lijekovi protiv gripe i prehlade. Prednost takve primjene lijeka je ta što se ne treba brinuti o «ravnomjernoj» raspodjeli po sluznici, ali im je nedostatak to što, budući da se nalaze u krvi, osim na nosnu sluznicu djeluju i na druge organske sustave. Zato ih ne smiju uzimati osobe s povišenim tlakom a pokazuju i važna međudjelovanja s nekim drugim lijekovima, tako da u tim slučajevima treba tražiti savjet liječnika.
    * Primjena eteričnih ulja. Najčešće se primjenjuju ulja paprene metvice i eukaliptusa, bilo u inhalaciji ukapani u toplu vodu, bilo u obliku kapi kojih se mala količina stavi na kožu ispod nosa. Premda pomažu u odčepljivanju nosa, nisu potpuna zamjena za dekongestive, ali su pogodni za uporabu u nekim slučajevima u kojima se dekongestivi ne smiju koristiti (primjerice kod uporabe dulje od 5-7 dana, visokog krvnog tlaka ili sl.). Za mjere opreza proučite uputu ili pitajte ljekarnika.
    * Često ispuhivanje nosa. Uza sve lijekove, ne treba zaboraviti da je ispuhivanje nosa iznimno važno pri čišćenju nosne šupljine

Kašalj
Tijekom akutne dišne infekcije, možemo razlikovati 2 «vrste» kašlja, najvjerojatnije će se u tijeku bolesti javiti obje: jedna vrsta je suhi kašalj, uzrokovan nadražajem iz dišnog sustava, često neugodan, s osjećajem boli i struganja, pri čemu nema iskašljavanja. Druga je vrsta tzv. produktivni kašalj. tj. onaj pri kojemu nastaje iskašljavanje, koji je često puno ugodniji od suhog. Suhi je kašalj potrebno potisnuti i smanjiti, kako bi se smanjila neugoda pri tome izazvana, a produktivni je kašalj koristan jer se njime izbacuje sekret, tj. čisti se dišni put. Za svaku od tih vrsta kašlja je drugačiji način samopomoći, zato je to potrebno imati na umu kad u ljekarni kupujete «lijek protiv kašlja»
    * Pomoć kod suhog kašlja su lijekovi koji «prigušuju kašalj»- tzv. antitusici. Većina ih se izdaje na liječnički recept, ali se neki mogu i samostalno kupiti u ljekarni. U tu skupinu spadaju preparati folkodina i glaucina te butamirata, koji osim prigušivanja kašlja imaju i druge blagotvorne učinke na dišni sustav. Od preparata tu su sirup na bazi bijelog sljeza i trputca.
    * Pomoć kod produktivnog kašlja- unatoč brojnim lijekovima koji smanjuju žilavost izlučevina u dišnom sustavu te tako navodno pomažu pri iskašljavanju, najbolje će djelovati jednostavna i prastara metoda obilne hidracije. tj. piti što više tekućine (najmanje 3-4 litre na dan, ako, naravno, zbog drugih razloga ne morate ograničavati unos tekućine)- to može biti čaj, juha, sok ili čak obična voda, ako ni za što drugo nemate volje. Tekućina će pomoći održati sekrete dišnog sustava rjeđim i manje žilavim i pomoći njihovu izbacivanju. Osim toga, na hidraciju morate paziti i zbog vrućice koja često prati dišne infekcije.
« Zadnja izmjena: Siječanj 06, 2009, 18:07 ♪♫ Cassidy ♫♪ » Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #12 : Siječanj 06, 2009, 18:07 »

Samopomoć kod prehlade - II. dio



Kao što smo i najavili, u ovom izdanju Zdravlje4U možete pročitati nastavak članka o tome kako ublažiti simptome infekcija gornjeg dijela dišnog sustava, kao što su prehlada te bolesti slične gripi. Ponovo upozoravam kako trebate imati na umu da za gotovo sve spomenute lijekove postoje određene mjere opreza i popratne pojave, te da prije njihove primjene morate pažljivo pročitati naputak o uporabi ili za nju pitati ljekarnika. Također su na svaki od lijekova moguće alergije, pa i o tome treba voditi računa.

Grlobolja
sore_throatBol u ždrijelu, peckanje, ili bol pri gutanju gotovo su nezaobilazni u infekcijama gornjeg dišnog sustava. Česta je pogreška bolesnika da pri tome traže od liječnika da im propišu antibiotike ili pak da samoinicijativno uzimaju antibiotike koji su im ostali neiskorišteni od prije ili su bili propisani nekom drugom. To nemojte nikako činiti: naime, većina je grlobolja uzrokovana virusom, a antibiotici su lijekovi koji djeluju samo u slučaju bakterijske infekcije, tako da su u virusnim bolestima nekorisni. Štoviše, ponovljenom uporabom u bolestima kod kojih nisu učinkoviti, kao što je grlobolja pri virozama, mogu biti štetni jer «ubijaju» osjetljive bakterije. To onda omogućava da se «snažnije» bakterije namnože i uzrokuju bolest koju je teže liječiti jer su te bakterije otpornije. Takav odabir otpornih sojeva bakterija potpomognut je i činjenicom da pri virusnim grloboljama, koje traju samo nekoliko dana, bolesnik obično uzima antibiotik samo nekoliko dana što je dovoljno da se neke slabije bakterije uklone, a one snažnije opstanu. Grlobolja najčešće sama od sebe prođe za 2-3 dana, pa pacijent ima dojam mu je antibiotik pomogao, iako se radi zapravo o prirodnom tijeku bolesti. Ako traje više od nekoliko dana i ne prolazi, potrebno je posjetiti liječnika. Naime, virusna infekcija može uzrokovati bakterijsku infekciju ždrijela koju je u tom slučaju potrebno liječiti antibiotikom. Antibiotike zato prepustite liječniku, a sami si možete pomoći antiseptičkim preparatima navedenim u nastavku.
    * Primjena antiseptičkih pastila – u ljekarnama u slobodnoj prodaji (bez recepta) možete naći nekoliko vrsta pastila (tableta koje se otapaju u ustima), a sadržavaju tvari koje smanjuju broj mogućih uzročnika bolesti u ždrijelu. Postoje razni okusi, s ili bez šećera. Još je važno napomenuti da postoje i vrste antiseptičkih pastila koje u sebi sadržavaju anestetik- tvar koja smanjuje osjećaj boli u ždrijelu. Takve će pastile biti učinkovitije u uklanjanju boli ali- oprez! Alergija na anestetike nije tako rijetka, a ako ste alergični ne smijete uzimati pastile s anestetikom, nego umjesto njih uzmite «obične» pastile.
    * Prirodna antiseptička sredstva – ovdje treba izdvojiti čaj od kadulje koji ima relativno jaka antiseptička svojstva, te njime možete prema potrebi puno puta ispirati ždrijelo.

gripa
Promuklost se javlja kada je infekcijom zahvaćen i grkljan. Grkljan služi isključivo za prolaz zraka, a ne tekućine, te je pogrešno vjerovati kako promuklost liječimo ispiranjem ždrijela npr. čajem od kadulje ili antiseptičkim pastilama, jer čaj i pastile djeluju u ždrijelu, a do grkljana ne dospijevaju. Ono što možemo učiniti kod promuklosti je:

• održavati nos prohodnim i disati na nos kako bismo osigurali da zrak koji dospijeva u grkljan nije hladan i nepročišćen što je slučaj pri disanju na usta.
• štedjeti glas, kako bismo smanjili naprezanje glasnica
• izbjegavati zadimljene prostore, jer dim dodatno iritira sluznicu, a ako ste pušač, prisilite se ne pušiti.

Vrućica
U nekim je slučajevima infekcije gornjih dišnih organa povišena tjelesna temperatura. Kažemo da je tjelesna temperatura povišena kada se u pazuhu izmjeri više od 37ºC (postoje naravno individualne varijacije), a vrućicom smatramo stanje pri kojem je temperatura mjerena u pazuhu viša od 38ºC. Ako temperaturu mjerimo u ustima ili u rektumu (završnom dijelu debelog crijeva), normalne su temperature više za 0,3 (usta), ili 0,5 ºC (rektum). Iako se većina ljudi zabrine kad izmjeri malo povišenu tjelesnu temperaturu, te već i temperaturu 37,1ºC smatraju vrućicom, takva je pretjerana zabrinutost neopravdana. Neke preporuke navode da ne treba snižavati tjelesnu temperaturu ako je niža od 38ºC. Ipak, premda je temperatura niža od te «granice» u većini slučajeva neopasna, većina će se ljudi nakon skidanja temperature osjećati ugodnije i moći će učinkovitije obavljati svoje svakodnevne aktivnosti. Ako je temperatura viša od 38ºC, treba je snižavati na sljedeće načine:

Lijekovi za snižavanje temperature - nabavljaju se bez recepta, ima ih puno vrsta, nabrojat ćemo samo one koji se naviše koriste a u tu skupinu lijekova spadaju
    * Acetilsalicilna kiselina (ovisno o proizvođaču postoje tablete od 500 i od 300 mg). Važno je znati da acetilsalicilnu kiselinu ne smijete davati djeci do mladenaštva, jer može oštetiti jetra. Također, česta uporaba može oštetiti sluznicu želudca, osim ako se ne rabi posebna vrsta tablete kod koje postoji zaštitni sloj. Inače se radi o starom i provjerenom lijeku. Može se uzeti 300 do 900 mg lijeka svakih 4-6 sati, ali ukupno manje od 4g na dan.
    * Paracetamol- može biti u tabletama, šumećim tabletama, «sirupu», te «čepićima» za primjenu u stražnji dio debelog crijeva. Doza za odrasle je 500-1000mg svakih 4-6 sati (ako se radi o visokoj temperaturi), a ne više od 8g na dan. Za dječju dozu treba proučiti naputak u pakiranju ili upitati liječnika ili ljekarnika. Može biti opasan za osobe s bolestima jetara.
    * Diklofenak- nalazi se u tabletama ili «čepićima» za primjenu u debelo crijevo. Kod visokih je temperatura obično djelotvorniji od paracetamola i acetilsalicilna kiseline. Također može oštetiti sluznicu želudca pa se ne uzima na tašte.
Nakon što počnu djelovati tablete, tijelo počne «otpuštati» toplinu u obliku nevidljivog isparavanja s površine kože. Pri tome je važno da osoba nije pretoplo odjevena ni pretoplo pokrivena jer u tom slučaju se pretjerano znoji. Premda nam je znojenje vidljiv vanjski znak da temperatura pada, našem se tijelu lakše hladiti kad tekućina s površine može isparavati, a to što to isparavanje, za razliku od znojenja, ne vidimo ne znači da temperatura neće pasti.
 
Fizikalne mjere snižavanja tjelesne temperature- obično su potrebne samo u težim slučajevima, a svode se na rashlađivanje (ali ne i pothlađivanje) tijela. Osnovni je način tuširanje. Ipak, ne radi se o tuširanju kakvo činimo da bismo se oprali: kada pokušavamo sniziti tjelesnu temperaturu potrebno se tuširati barem 15 tak minuta u mlakoj (ne hladnoj!) vodi (ali voda mora biti hladnija od tijela). Hladni oblozi će isto pomoći ali tu se postavlja pitanje površine tijela na koju se oni stavljaju, ako je površina premala- temperatura se neće znatno sniziti. Oblozi trebaju biti s vodom, nikako s alkoholom jer može doći do opijanja (osobito opasno kod male djece) uslijed udisanja alkohola koji isparava s obloga, te zbog upijanja alkohola kroz kožu.

Ako imate vrućicu, potrebno je piti puno tekućine jer je zbog veće temperature tijela povećan gubitak tekućine kroz kožu.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #13 : Siječanj 06, 2009, 18:11 »

Napadaj panike

Što je napadaj panike?
Napadaj panike je iznenadan nastup pojačanog osjećaja straha, praćenog tjelesnim simptomima koji uključuju:
*Bol/pritisak u prsištu
*Lupanje srca (palpitacije)
*Osjećaj gušenja, ubrzano disanje (hiperventilacija)
*Osjećaj davljenja u grlu i teškoće gutanja
*Vrtoglavicu, nesvjesticu, osjećaj nestajanja
*Osjećaj odvajanja od vlastitog tijela ili od okoline
*Drhtavicu, tresavicu, znojenje
*Mravinjanje, trnce,
*Mučninu, bol u trbuhu
 
Napadaji panike mogu sadržavati samo neke od tih simptoma. Uz njih je karakterističan intenzivan osjećaj straha od smrti, straha od ludila i gubitka kontrole, pa čak i užasa. Mnogi stručnjaci vjeruju da se radi o reakciji tijela kojom ono inače reagira na opasne i zastrašujuće podražaje (primjerice oružani napad, izravna životna ugroženost i sl.), samo što u slučaju napadaja panike ne postoji realna prijetnja nego je ta reakcija pokrenuta za sada nedovoljno poznatim mehanizmima aktivacije živčanih prijenosnika.
 
U tipičnim se slučajevima simptomi u početku pojačavaju te dosežu vrhunac nakon desetak minuta. Napadaj obično traje oko pola sata (može trajati i dulje) i prolazi sam od sebe nakon čega nerijetko ostane osjećaj iscrpljenosti i umora.
 
Sam po sebi, napadaj panike nije ozbiljna zdravstvena prijetnja, no ako se ponovi nekoliko puta bolesnik razvije strah prema mjestima/situacijama pri susretu s kojima se pojavio napadaj, te ih počne izbjegavati. Tako se razvija stanje nazvano panični poremećaj, a može uključivati i razvijanje straha od boravka u zatvorenim prostorima, vožnje u autobusu, odlaska u školu, na posao itd.
Takvi strahovi mogu biti vrlo onesposobljavajući i znatno remete normalno svakodnevno funkcioniranje oboljelog pojedinca u društvu, obitelji itd. Radi se zapravo o «začaranom krugu» pojavljivanjnja napadaja , stvaranja straha od napadaja. Ako se Vaši napadaji ponavljaju, ako se bojite novog napadaja i taj strah traje duže od mjesec dana, te ako počnete mijenjati svoje svakodnevne navike i ponašanja zbog napadaja panike, obvezno se obratite svojemu liječniku opće medicine- prikladno liječenje u velikoj većini slučajeva dovodi do znatnog poboljšanja i smanjenja tegoba.
 
Navedeni simptomi mogu sličiti na neke teže i ozbiljne bolesti, kao što su povećana aktivnost štitnjače (hipertireoza), poseban oblik epilepsije, apstinencijska kriza, pa i srčani udar i srčane aritmije u napadajima, te su nerijetko razlog traženja liječničke pomoći u hitnim ambulantama. U nekim je slučajevima već nakon razgovora s pacijentom i tjelesnog pregleda jasno da se radi o paničnom napadaju, no često liječnici učine širu kliničku obradu da bi isključili gore navedene ozbiljnije uzroke takvih simptoma. Tek kada pretrage i liječnici potvrde da se ne radi o ozbiljnoj bolesti, postavlja se dijagnoza napadaja panike.
 
Liječenje
Liječenje napadaja panike i paničnog poremećaja u pravilu je vrlo uspješno. Najbolji se rezultati postižu kombiniranim liječenjem lijekovima i psihoterapijom.
Od lijekova se propisuju oni iz skupine antidepresiva, točnije inhibitora ponovne pohrane serotonina (npr. sertralin, paroxetin, fluoxetin...). Budući da je za početak djelovanja potrebno nekoliko tjedana redovitog uzimanja, obično se terapija dopunjuje s nekom od lijekova iz skupine benzodiazepina (alprazolam, klonazepam, diazepam...) u početku liječenja, ali se njihova dugotrajnija primjena, zbog navikavanja na te lijekove, izbjegava.
Od psihoterapijskih se pristupa primjenjuje kognitivno-bihevioralni pristup kojemu je svrha prepoznati i smanjiti iracionalne misli i ponašanja koji potiču simptome panike i stvraraju začarani krug paničnog poremećaja. Pacijent tijekom terapije dobiva uvid u prirodu bolesti, u to na koji način nastaju njegovi napadaji, uči se suočiti i nositi sa svojim napadajima panike i situacijama koje ih pojačavaju te se osloboditi izbjegavajućeg ponašanja koje ograničava njegovo svakodnevno funkcioniranje.
 
Samopomoć
Postoji nekoliko načina na koje oboljela osoba svojim postupcima može pridonijeti uspjehu liječenja paničnog poremećaja i kontrole paničnih napadaja.
    * izbjegavati piti kavu i druge stimulanse koji pridonose izazivanju napadaja panike
    * izbjegavati uzimati alkoholna pića i pušenje
    * svakodnevna lagana rekreativna tjelovježba, optimalno oko 30 minuta na dan lakših aerobnih aktivnosti (hodanje, jogging...)
    * učenje i primjenjivanje tehnika nošenja sa stresom, meditacije, joge
    * učenje i primjenjivanje tehnika relaksacije i tehnika disanja. Tehnike relaksacije pomažu pri opuštanju mišića a cilj je koncentrirati se na pojedine skupine mišića i voljno ih opustiti. Tehnike disanja su, osim pri opuštanju, korisne i za vježbanje kontrole normalnog disanja u slučaju napadaja panike, kada je osoba sklona hiperventiliranju (ubrzanom disanju).
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #14 : Siječanj 06, 2009, 18:13 »

Meduze



Čest uzrok traženja medicinske pomoći u turističkim ambulantama i ustanovama za hitnu medicinsku pomoć u primorju tijekom ljeta je dodir s žarnjacima, ponajprije meduzom, ali i morskom vlasuljom, u čijim se žarnicima nalazi otrov.

Meduze su, zbog svoje neupadljive boje, često neuočljive kupačima, pa susret s njom primijete isključivo po trenutnoj jakoj žarećoj boli na mjestu dodira. Mnogi niti ne znaju da se radilo o meduzi. Lokalno, na mjestu uboda, javlja se, uz bol, i osjećaj svrbeža, a zahvaćeni je dio tijela otečen i crven, uz mogućnost stvaranja mjehura, a kod težih opeklina može doći i do nekroze (odumiranja) pojedinih dijelova zahvaćenog mjesta. Ako je zahvaćena veća površina tijela- obično kod istovremenog dodira s više meduza ili kod male djece- mogu se javiti i sustavni učinci koji rezultiraju mučninom i nemirom, te, u ekstremnim slučajevima, simptomi slični šoku. Kod nekih se osoba, osobito pri ponovljenom kontaktu razvija alergijska reakcija. Ipak, većina je ozlijeda od meduza koje žive u Jadranu bezazlena i predstavljaju samo prolazan problem, a ne ozbiljnu prijetnju zdravlju.

Što učiniti u slučaju ozlijede od meduze?
1) Izaći iz mora na sigurno mjesto- kako ne bi došlo do novih ozlijeda
2) Odstraniti sav nakit na mjestu ozlijede (ako postoji) kasnije naticanje tkiva može dovesti do nemogućnosti skidanja prstenja, narukvica i sl. te ugroziti cirkulaciju zbog pritiska.
3) Odstraniti preostale žarnike jer se u njima nalazi još neadministrirana količina otrova, koja, ako dođe do izlučivanja, može uzrokovati povećanje ozlijede. Ovo ćete učiniti ispiranjem morskom (slanom) vodom, a neke preporuke navode i alkohol kao sredstvo za ispiranje. Nemojte koristiti običnu vodu jer je ona osmotski aktivna, pa izaziva pucanje žarnika i izlazak nove količine otrova iz njih što može pogoršati ozlijedu.
4) Ukoliko se ispiranjem ne uklone žarnici, treba ih posuti sitnim pijeskom ili brašnom i sastrugati čvrstom karticom (npr. osobna karta ili zdravstvena knjižica). Ne pokušavajte sastrugati žarnike golim rukama jer ćete ozlijediti i ruke, bez obzira što meduze više nema u blizini. Također, nemojte ih pokušavati sastrugati ručnikom jer možete pogoršati ozlijedu utrljavanjem otrova.
5) Pasta ili otopina magnezijevog sulfata premazana preko ozlijeđenog dijela navodno onesposobi (učini neaktivnim) ostatak otrova (nanositi u rukavicama). Ona ne liječi nego samo ukloni ostatak otrova.
6) Za liječenje koristite kreme na bazi lijekova koji se zovu antihistaminici ili kortikosteroidi kojima se premaže mjesto ozlijede. Uputno je ovakve kreme nositi sa sobom na ljetovanje, kako bi se našle pri ruci.
7) Protiv boli popijte neke od tableta koje ublažavaju bol- acetilsalicilnu kiselinu (nju ne smiju koristiti djeca do adolescencije), ibuprofen ili paracetamol.

8) Zatražite hitnu medicinsku pomoć ako:
    * se radi o većoj zahvaćenoj površini ili o jako malom djetetu
    * se razviju gore navedeni sustavni učinci ili lokalna nekroza (odumiranje, propadanje tkiva, sukrvava tekućina u mjehurima i sl.)
    * ste alergični ili primjetite znakove alergije
    * se ozlijede nalaze na sluznicama (oči, usta, jezik...) ili spolovilu
    * ako ste iz bilo kojeg razloga zabrinuti
    * ako proces cijeljenja ne teče kako treba.

Za vlasulje općenito vrijede isti postupci kao i za meduze. Uputno je napomenuti da se ozlijede od vlasulja mogu izbjeći nošenjem prikladne obuće, izbjegavanjem dodirivanja predmeta na morskom dnu za koje ne zamo što su, izbjegavanjem kupanja po mraku te izbjegavanjerm ronjenja tik uz morsko dno.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #15 : Siječanj 06, 2009, 18:17 »

Povišeni krvni tlak- razoružajte "tihog ubojicu"

"Tihi ubojica" i njegovo oružje
Od tih se samo polovica liječi, a od njih u samo polovice je rezultat zadovoljavajući. Dodatno je zabrinjavajuća činjenica da većina oboljelih nema nikakve simptome, pa je jedini način da primijete kako imaju povišeni tlak njegovo redovito mjerenje. Imajući na umu posljedice dugotrajne hipertenzije, kao što su infarkt srca i moždani udar koji često uzrokuju smrt ili invaliditet, nameće se potreba za boljom kontrolom te bolesti, tim više što se već i promjenom načina života u dijela ljudi može postići dovoljno sniženje krvnog tlaka koje smanjuje rizik od tih opakih posljedica.

Što je krvni tlak?
Kada govorimo o krvnom tlaku, mislimo na pritisak koji čini krv na stjenke arterija- krvnih žila koje vode krv iz srca u sve dijelove tijela.
Uobičajeno je da se vrijednost krvnog tlaka izražava s dva broja, npr. 120/80, izraženo u mjernim jedinicama koje se zovu milimetri žive (mmHg). Prvi broj je tlak krvi na stjenke arterija u trenutku srčanog otkucaja- kad srce istisne krv u krvnu žilu. To je najviša vrijednost arterijskog tlaka pri otkucaju srca. Budući da se to stiskanje srca zove sistola, tako se i taj tlak naziva sistolički tlak. U svakodnevnom govoru često se naziva i «gornji tlak». Drugi broj je tlak krvi na stjenke arterija između dvaju otkucaja, kad je srce opušteno i «sprema» se za novo istiskivanje krvi. Budući da se razdoblje u kojem je srce opušteno naziva dijastola, spomenuti se naziva dijastolički tlak. Popularno se još koriste i izrazi «donji» i «srčani» tlak.

Što je povišeni krvni tlak?
Poželjne su vrijednosti krvnog tlaka 120/ 80 mmHg. Povišenim vrijednostima krvnog tlaka smatraju se vrijednosti veće od 140/90 mmHg (pri tome mogu biti povišene obje, ili samo jedna vrijednost). Kod oboljelih od šećerne bolesti, ta je granica još niža, 130/85 mmHg. Valja napomenuti da je vrijednost krvnog tlaka tijekom dana promjenjiva, ovisno o dnevnim aktivnostima (npr. fizička aktivnost, spavanje, položaj tijela, jelo, psihičko uzbuđenjenje, mokrenje, itd.), pa je prirodno da se u dva mjerenja krvnog tlaka dobije nešto različita vrijednost, te to da tlak privremeno i kratkotrajno bude povišen. Za postavljanje dijagnoze hipertenzije potrebno je da vrijednosti budu povišene prilikom više mjerenja, barem 3 puta tijekom 2 tjedna, mjereno na obje ruke.

Koji su uzroci povišenog krvnog tlaka?
U velikoj većini slučajeva uzrok hipertenzije nije poznat, a uočljiva je nasljedna komponenta. U ostalim je slučajevima hipertenzija posljedica bolesti nekih organa: bubrega, nadbubrežne žlijezde, nekih vrsta tumora. Na posljednji uzrok osobito valja pomisliti ako tlak uistinu jako varira, tj. kada postoje «šubovi» visokog tlaka praćenog glavoboljom, vrtoglavicom, mučninom, lupanjem srca i drugim simptomima jako povišenog tlaka koji se izmjenjuju s «normalnim» vrijednostima.

Koji znakovi upućuju na povišeni krvni tlak?
Pri jako povišenom tlaku javljaju se, obično, glavobolja, vrtoglavica, mutan vid, mučnina, šum u ušima, nekad bolovi u prsištu i lupanje srca, smetenost, krvarenje iz nosa, zatajenje srca. Ti su simptomi alarmantni i zahtijevaju hitan pregled liječnika i liječenje.

No, većina oboljelih nema nikakve simptome te bolest može, neopažena, trajati godinama. Dugotrajno povišen tlak ubrzava oštećenje stijenki krvnih žila u čitavom tijelu- srcu, mozgu, očima, bubrezima. To oštećivanje bi se, radi boljeg razumijevanja, moglo usporediti sa cestom po kojoj stalno prolaze teški kamioni-jedan kamion neće puno oštetiti cestu. No cesta po kojoj stalno prolaze teški kamioni, i to kroz duže vrijeme, ubrzano propada. Dodatno, srce mora stalno raditi protiv većega tlaka- što uzrokuje povećavanja mišićne mase srca (kao što npr. dizanje utega dovodi do povećanja mišića ruku), koja poslije bude u nerazmjeru s njegovom opskrbom krvlju, te srce u konačnici može i zatajiti.

Da bi se spriječilo takvo potmulo ušuljavanje bolesti, potrebno je tlak redovito mjeriti da bi se hipertenzija na vrijeme otkrila i liječila te time usporio napredak krvožilnih bolesti.

Mjerenje krvnog tlaka jednostavan je, jeftin, neštetan postupak, dostupan u svakoj ambulanti. Pacijenti se mogu i sami podučiti mjerenju tlaka te nabaviti tlakomjere za kućnu uporabu, kako bi tlak mogli kontrolirati više puta, vodeći evidenciju u tablicama koje onda pokažu liječniku pri slijedećem posjetu ili pri produživanju terapije. Unatoč tome, kod nas nisu izuzetci ljudi koji NIKADA U ŽIVOTU nisu provjerili vrijednost svog krvnog tlaka!

Kako se mjeri tlak pomoću kućnog tlakomjera?
Tlakomjere možemo podijeliti na «klasične» (tj. analogne) i digitalne.
Kod klasičnih tlakomjera osoba sama napumpava manšetu, sama sluša otkucaje nad arterijama pomoću medicinskih slušalica, a vrijednost očitava ili sa živina stupca ili s brojčanika s elastičnim perom (kazaljkom).
Klasičnim tlakomjerom mjerite tlak na sljedeći način:
1.) sjednite, opustite se, postavite ruku na kojoj želite mjeriti tlak u razinu srca (npr. položite je na stol ako sjedite na stolici). Nemojte stiskati šaku kao kad vam vade krv- ruka mora biti opuštena.
2.) Navucite manšetu na nadlakticu i pričvrstite. Važno je izabrati manšetu prikladnog opsega- osobe s velikim opsegom nadlaktice trebale bi kupiti veće manšete jer se neprikladnim manšetama dobivaju netočne vrijednosti.
3.) Napušite manšetu tlakomjera pomoću «pumpice» na vrijednost tlaka pri kojoj više ne možete pipati puls na ruci na kojoj mjerite tlak. Postavite slušalice nad lakatnu jamu, ili pak 1 cm iznad lakatnog pregiba, malo više s unutarnje strane ruke. U tom trenutku još ne biste smjeli čuti nikakve otkucaje. Ako ih čujete, još malo napušite manšetu.
4.) Polagano otpuštajte ventil na pumpici, tako da kazaljka ili stupac žive pada brzinom od oko 3 «crtice» u sekundi. Pažljivo otpuštanje ventila je osobito važno kod osoba koje boluju od aritmija jer se prebrzim otpuštanjem mogu dobiti netočne vrijednosti.
5.) U trenutku kad čujete prvi otkucaj srca, očitajte vrijednost tlaka. Ta vrijednost je vaš sistolički tlak.
6.) Nastavite otpuštati ventil dok god čujete otkucaje. U trenutku kad čujete zadnji otkucaj, očitajte vrijednost tlaka. Ta vrijednost je vaš dijastolički tlak.
7.) Posve otpustite ventil i čekajte da se manšeta ispuše, zatim je skinite.

Mjerenje klasičnim tlakomjerom je zahtjevnije od mjerenja digitalnim, zahtijeva određenu razinu izvježbanosti, te dobar sluh. No, klasičnim tlakomjerom korisnik ima potpunu kontrolu nad uočavanjem detekcijom otkucaja, i nakon što se izvježba, rijetko se događa da zamijeni slučajni šum iz tlakomjera sa srčanim otkucajem.

Kod digitalnih tlakomjera manšeta se može ili napumpavati automatski ili je napumpava sam pacijent, ali se otkucaji nad arterijom otkrivaju pomoću senzora ugrađenog u manšetu, a brojčane se vrijednosti očitavaju na zaslonu. Ako korisnik sam napumpava manšetu i otpušta ventil, to čini kao što je opisano za klasični tlakomjer.

Prednosti su digitalnih tlakomjera jednostavnost primjene, funkcija mjerenja pulsa, a kod nekih i memorija u kojoj su pohranjene vrijednosti mjerenja. Nedostatci su što senzori katkad zabilježe nekakav impuls koji nije otkucaj, a zabilježe ga kao da je otkucaj, što može dati krive, čak nelogične vrijednosti tlakova, pri čemu se korisnici često nepotrebno uznemire. Potrebno je zato odabrati dobar tlakomjer, mjeriti krajnje pažljivo, bez micanja ruke, a u slučaju «sumnjivih» vrijednosti ponoviti mjerenje nekoliko puta pa izračunati srednje vrijednosti.

Prije mjerenja tlaka trebalo bi se najmanje 5 minuta umiriti, te barem 30-60 minuta prije mjerenja ne jesti, ne pušiti, ne piti alkohol ni kavu i slične stimulanse.
U načelu nije važno na kojoj se ruci tlak mjeri, važno je samo da se prvi put izmjeri na objema rukama, a kad se uspoređuju vrijednosti, da se uspoređuju one izmjerene na istoj ruci.

Kod dijabetičara i starijih osoba, tlak se osim u sjedećem položaju treba izmjeriti i u stojećem položaju.
Potrebno je s vremena na vrijeme i baždariti tlakomjer.
Samomjerenje tlaka važno je i za osobe koje se lijekovima liječe od hipertenzije, jer se tako dobije uvid u djelovanje lijekova, što pomaže liječniku da prilagodi terapiju.

Kako sami sebi pomoći pri suzbijanju hipertenzije?
Prvi korak u liječenju hipertenzije je promjena načina života. Upravo je to korak koji bolesnici često zanemaruju, što dovodi do lošije kontrole bolesti.
Preporučuju se sljedeći postupci:
1.) ograničiti unos kuhinjske soli, preporučljivo na manje od 3 g na dan. To podrazumijeva da većinu hrane ne bi uopće trebalo soliti.
2.) smanjiti tjelesnu masu, ako postoji višak tjelesne mase
3.) prestati pušiti
4) prakticirati svakodnevnu umjerenu tjelesnu aktivnost
5.) odreći se alkohola, ili barem smanjiti unos alkohola na, preporučljivo, manje od 0.03 grama alkohola na dan.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #16 : Siječanj 06, 2009, 18:18 »

Povišene masnoće u krvi - pritajena opasnost

Ipak, povišene masnoće u krvi poremećaj su koji ne daje nikakve simptome: naime, većina ih se otkrije slučajnom pretragom krvi. Uz to se često i nedovoljno dobro liječe, najčešće jer od strane samih bolesnika nisu dovoljno ozbiljno shvaćene.

Što znači imati "povišene masnoće u krvi" ?
Masnoće u krvi uobičajeni su naziv za kolesterol i trigliceride.
Kolesterol je vrsta masnoće koja u organizmu ima važnu ulogu igradnje stanica, sudjelovanja u probavi, izmjeni tvari i stvaranju hormona. Najveći dio kolesterola stvara se u tijelu- u jetri. Samo se manji dio unosi hranom. Tako stvoreni ili unešeni kolesterol mora dospjeti u krv da bi došao do ciljnih tkiva po svim dijelovima organizma. Budući je kolesterol masnoća, nije topljiv u krvi (koja je vodenasta), pa mu se u krvi nalazi u obliku čestica koje se zovu lipoproteini. Lipoproteini mogu biti različite gustoće, pa se s tim u svezi dijele na različite podvrste i imaju različitu ulogu u tijelu. Za uobičajeni profil kolesterola u krvi značajne su nam dvije podvrste. Jednu podvrstu čine lipoproteini niske gustoće (LDL) koji prenose kolesterol do stanica. Višak LDL-a u krvi, uzrokovat će taloženje kolestrerola koji se u njime nalazi u stjenke krvnih žila uzrokujući tako aterosklerozu, stoga se kolesterol iz LDL-a često naziva i lošim kolesterolom. Drugu podvrstu čine lipoproteini visoke gustoće (HDL), koji se često nazivaju dobrim kolesterolom, jer uklanjaju višak kolesterola iz tkiva i vraćaju ga. Iz toga proizlazi da načelno želimo da razina LDL-a u krvi bude čim niža, a razina HDL-a čim viša.
Preporučena vrijednost ukupnog kolesterola (sve podvrste) trebala bi biti manja od 5,0 mmol/l, od čega bi LDL trebao biti niži od 3,0 mmol/l, a HDL viši od 1,0 mmol/L.
Višak kolesterola se iz krvi odstranjuje putem jetre. Neki ljudi imaju naslijedne poremećaje zbog kojih je smanjeno odstranjivanje lipoproteina iz krvi. Oni će najčešće imati znatnije povišen kolesterol i obiteljski prisutne srčane bolesti, najčešće će se morati početi liječiti lijekovima jer dijetne mjere neće biti dovoljne. Suprotno uobičajenom vjerovanju, takve osobe ne moraju biti pretile.

Trigliceridi su masnoće koje se nalaze u hrani i u masnim stanicama našeg tijela. Na razinu triglicerida utječe ne samo povećan unos masti nego i povećan unos ugljikohidrata prehranom.

Opasnost koju nose povišene masnoće u krvi
Kao što je već spomenuto, nalaz povišene razine i ukupnog kolesterola i LDL kolesterola značajan je rizik za nastanak ateroskleroze. Ateroskleroza je temelj mnogim bolestima srca i krvnih žila, kao što su, primjerice, srčani i moždani udar. Visoki HDL kolesterol ima zaštitnu ulogu, stoga ukoliko je snižen, doprinosi riziku. Povišena razina triglicerida također utječe na rizik obolijevanja od bolesti krvnih žila, ali u manjoj mjeri nego kolesterol.

Što možemo učiniti sami da poboljšamo profil masnoća u krvi?
Prvi terapijski korak koji će i Vaš liječnik preporučiti su dijetne mjere. U pravilu se dijetne mjere provode oko 6 mjeseci (ukoliko nema nasljednih bolesti koje utječu na razinu kolesterola i ukoliko bolest srca i krvnih žila nije već napredovala), tek nakon toga se uvodi liječenje lijekovima.

Upravo tu je glavna uloga samog bolesnika: često se dijetne mjere shvaćaju neozbiljno, ili previše općenito, usprkos tome što mnogi liječnici daju tiskane preporuke za prehranu. Stoga je dobro znati što sve možemo sami učiniti za sniženje masnoća u krvi. Nekoliko korisnih uputa:
- općenito ne jesti više od dnevnih potreba organizma, a kod pretilih osoba smanjiti tjelesnu težinu
- preporučuje se dnevni unos namirnica raspodijeliti u 5-6 manjih obroka.
- unositi što manje zasićenih masti, zamijeniti ih nezasićenima- to postižemo zamjenom crvenog mesa za pileće ili pureće meso, te ribu, zamjenu životinjske masti uljima
- unositi što manje kolesterola hranom
- smanjiti dnevni unos masti
- unositi uglavnom složene ugljikohidrate

Korisno je još jednom podsjetiti da je povišenje masnoća u većini slučajeva izvana neprimjetno. Mnoge osobe imaju povišene masnoće a da pri tom nemaju povišenu tjelesnu težinu. Jedini način da se otkriju povišene masnoće je krvna pretraga. Stoga je preporučljivo napraviti pretragu svakih 5 godina, počevši još u 20-tim godinama. na taj se način osigurava otkrivanje poremećaja kad posljedice još nisu uznapredovale.

Da li je moguće da rezultati pretrage nisu točni?
Da, moguće je, obično su lažno povišene razine triglicerida. Razlog je najčešće to što je uvriježeno shvaćati pojam «doći na tašte na vađenje krvi» kao «ne jesti ništa ujutro prije», dok se dan prije normalno večera. Laboratorijsko određivanje profila masnoća radi se nakon 12 satnog gladovanja, što znači da punih 12 sati prije pretrage ne bi trebalo unositi ništa osim vode.

U zaključku, valja još jednom podsjetiti da je «bolje spriječiti nego liječiti», tako da brigu o vlastitom zdravlju treba preuzeti čim prije: kontrolirati redovito razinu kolesterola i triglicerida (svakih 5 godina ako nema rizika, u ostalim slučajevima po preporuci liječnika), napraviti valjan test nakon 12 satnog gladovanja, te, ukoliko su nalazi nepovoljni, zatražiti od liječnika tiskane upute o pravilnoj prehrani te ih se pridržavati.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #17 : Siječanj 06, 2009, 18:20 »

Ugriz krpelja: što činiti?

Budući da krpelji mogu prenositi bolesti, dobro je znati što treba činiti kako bi se zaštitili od ugriza i ukloniti krpelja, ako je do ugriza došlo.

Kako spriječiti ugriz krpelja?
Za boravaka u prirodi nosite, ako to temperaturni uvjeti dopuštaju, odjeću dugih rukava i nogavica. Preporučljivo je nogavice zataknuti u čarape, što krpeljima otežava pristup do kože. Također, pazite gdje odlažete odjeću koju skinete sa sebe, a prije nego što je ponovno odjenete, provjerite ima li u njoj krpelja.

Upotrijebite sredstva koja odbijaju kukce- takozvane repelente. Uporaba repelenata iznimno je važna na kampiranju, kada spavate blizu tla.

Nakon povratka iz prirode, temeljito pregledajte kožu i vlasište, te se presvucite i pregledajte odjeću. Krpelj prije nego što vas ugrize mora provesti na koži i desetak sati pa i više, tako da spomenutim postupkom možete otkriti i ukloniti krpelja prije nego što je on ugrizao.

Kako ukloniti krpelja?
Ne premazujte krpelja uljem, petrolejem, ni benzinom prije uklanjanja. Istina je da ta sredstva uguše krpelja, no to ne pomaže uklanjanju a povećava mogućnost infekcije!

Za uklanjanje upotrijebite pincetu, (preporučljiva je pinceta sa zavijenim vrhom) koju ste prethodno oprali sapunom i dezinficirali alkoholom. Pincetom uhvatite krpelja za glavu, u blizini usnog aparata, pazeći da pri tome ne zahvatite kožu u stisak pincete. Ne hvatajte krpelja za tijelo- time ga možete zgnječiti, što povećava mogućnost infekcije, a i povećava vjerojatnost da će usta ostati u koži. Ako ne vidite dobro, činite sve navedeno pomoću povećala.

Kad ste uhvatili krpelja, polako, ali čvrsto i stalnom silom ga povlačite prema van. U nekim se preporukama navodi da pri povlačenju treba činiti i blage pokrete vrtnje (kao da odvrćete vijak). Na taj ćete način krpelja polako izvući iz kože. Nagli trzaji uzrokuju kidanje tkiva krpelja, pri čemu dijelovi koji su u koži u njoj i ostaju.

Nakon što se krpelj ukloni, ubodeno mjesto, ruke i pribor potrebno je temeljito oprati sapunom i prebrisati dezinfekcijskim sredstvom. Neki smatraju uputnim sačuvati krpelja u teglici jer poslije može biti potrebna njegova mikrobiološka analiza.

Ako je u koži ostao manji dio krpelja, treba ga pokušati ukloniti s iglom koju ste prije toga dezinficirali, na isti način kao što biste izvadili trn. Pazite da pri tom ne probodete kožu te da se ne pojavi krv, jer to povećava mogućnost naknadne infekcije ranice. ako to nije moguće, jednostavno ostavite dio u koži: samo rilce ne nosi nikakav dodatni rizik od bolesti koje krpelji prenose- ako je nastupila zaraza bilo je to prije nego što ste uklonili krpelja. Rilce će vjerojatno samo tijelo «ograditi» i izbaciti.

Koje bolesti krpelji prenose?
U našim su područjima značajne dvije bolesti: krpeljni meningoencefalitis i lajmska bolest.
Krpeljni meningoencefalitis raširen je uglavnom u okolici Zagreba, Varaždina, Koprivnice, Bjelovara i Vinkovaca, te u Gorskom Kotaru. Bolest počinje obično 8-14 dana nakon ugriza krpelja, simptomima nalik gripi: povišena temperatura, glavobolja, bolovi u čitavom tijelu, slabost, moguće povraćanje i mučnina. Ti simptomi traju 4-5 dana, nakon čega obično slijedi razdoblje bez tegoba koje traje oko 1 tjedan. Zatim nastupa 2. faza bolesti, s jako povišenom temperaturom, kočenjem vrata, povraćanjem, slabošću u mišićima, vrtoglavicom. Bolest katkada može biti i vrlo opasna, s delirijem, komom i zastojem disanja, a može biti i smrtna. Potreban je prijam u bolnicu, a liječenje je uglavnom potporno. Protiv te je bolesti moguće cijepljenje.

Lajmska je bolest uzrokovana bakterijama. Obično je potrebno da krpelj siše krv 36- 48 sati prije nego što nastupi bolest, pa je rano uklanjanje krpelja dobar način prevencije. Bolest počinje 3- 30 dana nakon uboda krpelja crvenom «flekom» koja se poslije širi, često s izbjeljivanjem u središtu, što može trajati nekoliko tjedana. Uz crvenilo, pa čak i prije njegove pojave, mogu se javiti i simptomi nalik «gripi»: vrućica, glavobolja, bol u mišićima, pa i povraćanje, kočenje vrata, otok limfnih čvorova ili povećanje slezene. To je prva faza bolesti. Nekoliko tjedana pa i mjeseci nakon prve faze mogu se javiti simptomi meningitisa i paralize mišića lica, te bolest srčanog mišića ili srčane aritmije, no oni se javljaju u manje od 15 % slučajeva. Puno je češći artritis: bol i otok najčešće velikih zglobova, kao što je koljeno, koji se javlja nekoliko tjedana ili mjeseci nakon početka bolesti. Treća se faza bolesti pojavljuje i godinama nakon početka, a može uključivati bolesti kože i živčanog sustava. Bolest se liječi antibioticima, najčešće amoksicilinom, azitromicinom i tzv. cefalosporinskim antibioticima, a najuspješnije je ako je liječenje početo u prvoj fazi bolesti.

Kako ću znati jesam li zaražen/a?
Nakon što ste se riješili krpelja, nemojte zaboraviti da se ugriz dogodio. Znakovi bolesti javljaju se nakon nekoliko dana do tjedana pa je potrebno odmah posjetiti liječnika, naravno ako primijetite neke od spomenutih znakova bolesti. Obvezno obavijestite liječnika da vas je ugrizao krpelj, pažljivo ispričajte vremenski redoslijed pojave pojedinih simptoma, a, prema mogućnosti, donesite krpelja, ako ste ga sačuvali. Ti će detalji pridonijeti što točnijem postavljanju dijagnoze i što boljemu liječenju.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #18 : Siječanj 06, 2009, 18:21 »

Ambrozija



Prvi nalazi u Hrvatskoj zabilježeni su 1941. godine na području Podravine, Posavine i Slavonije, a jedan od putova ulaska ambrozije iz Amerike bila je luka Rijeka. Danas je ambrozija najraširenija u istočnoj Europi, no česta je i na sjeveru i zapadu. Oko dvadeset vrsta ambrozije može se naći u Europi, a najraširenija je kratka ambrozija (Ambrosia artemisiifolia, Ambrosia elatior). Ambrozija osvaja Europu nevjerojatnom brzinom. Brzina je migracije te biljke između 6 i 20 kilometara godišnje, s istoka na zapad. U Hrvatskoj se u ovom trenutku mjeri koncentracija peludi u zraku na dva mjesta (Osijek i Zagreb), dok u Europi ima oko 400 takvih mjernih mjesta. Mjerenjem koncentracije peludi omogućit će se svakodnevna informacija bolesnicima o količini peludi u zraku u sezoni cvatnje. U posljednjih 10 godina koncentracija peludi u zraku porasla je pet puta. Zagrebačka županija nalazi se u zoni najveće koncentracije peludi ambrozije u Europi. (Željka Bakran)

Kako izgleda?
Jednogodišnja je biljka, naraste od 1 do 1,5 metara. Ima vretenasti korijen. Stablo joj je uspravno, razgranjeno, posuto grubim dlačicama, na presjeku je četvrtastog oblika. Listovi su jajolika oblika, posuti dlačicama, uskih režnjeva. Cvjetovi u obliku grozdastih cvatova na vrhovima su stabla ili grane, žućkaste su boje.

Cvjeta u kasno ljeto i jesen proizvodeći pelud. Svaka biljka proizvede oko stotinu milijuna zrnaca peludi svake godine. Zrnce peludi izgleda kao kugla sa šiljcima. Ima dobre aerodinamičke osobine i može putovati i do 300 kilometara. Svaka biljka proizvede više od 60.000 sjemenki koje mogu preživjeti u zemlji više od 30 godina, a izdržati čak i uvjete smrzavanja.

Pelud ambrozije jedan je od najjačih poznatih alergena. Najveće su koncentracije peludi u ranim jutarnjim satima i prijepodne. Koncentracije peludi u zraku smanjuju se poslije kiše.

Znakovi alergije
To su kihanje, svrbež nosa, vodeni iscjedak iz nosa, otekline kapaka i otežano disanje. Osobe osjetljive na ambroziju neće imati smetnje pri koncentraciji od 200 zrnaca peludi na 1 m3 zraka. Pri koncentraciji od 200 do 1.000 zrnaca pojavit će se simptomi, a kad koncentracija prijeđe 1.000 zrnaca na 1 m3 zraka simptomi će postati jako izraženi. Kao čest problem uz alergijsku hunjavicu razvija se i astma.

U nas je alergija na ambroziju vrlo raširena, jer se biljka jako razmnožila. Alergija na ambroziju pripada u skupinu polenoza, alergijskih bolesti koje izaziva pelud. Liječenje se provodi uzimanjem odgovarajućih lijekova (antihistaminika, kod osoba koje nemaju teži oblik alergije). Pri alergijskoj astmi potrebno je hormonsko liječenje kortikosteroidima, koji se daju u obliku tableta ili otopina za inhalacije pumpicama.

Osim tih mjera liječenja, u vrijeme najveće koncentracije peludi treba izbjegavati:
    * izlazak iz kuće od pet sati ujutro do deset sati prijepodne, kada je najveća koncentracija
    * držati zatvorene prozore od stana ili automobila ako smo na putovanju, kako pelud ne bi ulazila
    * slobodno vrijeme provoditi na mjestima gdje nema ambrozije
    * radove izvan kuće obavljati neposredno nakon prestanka kiše, kada je koncentracija peludi najmanja, kasno poslijepodne ili predvečer
    * preporuka je pranje kose prije spavanja, ali i često pranje ruku
    * izbjegavati pušenje, sprejeve protiv kukaca i slične iritanse jer pojačavaju simptome alergije
    * ne sušiti odjeću ili cipele izvan kuće
    * · ne izlaziti iz kuće za vrijeme suhih i vjetrovitih dana

Suzbijanje
Kako biljka najviše raste na zapuštenom zemljištu, potrebno ga je urediti i zasaditi travom.
Ako se radi o pojedinačnim biljkama mogu se suzbiti čupanjem zajedno s korijenjem. Pri tome treba nositi rukavice da se koža na rukama ne ošteti, jer je stabljika prepuna grubih dlačica.
U slučaju većih površina preporučuje se košenje. Kosi se prije cvatnje ambrozije, i to do 5 cm od tla.
Velike površine i površine pod poljoprivrednim kulturama treba tretirati s određenim pesticidima
U mnogim europskim zemljama poduzimaju se ozbiljne mjere suzbijanja ambrozije. U Mađarskoj su takve kampanje počele prije nekoliko godina. Organizirane su utrke za djecu. Dijete koje ubere najviše ambrozije dobiva nagradu. Tiskani su i posteri sa slikom biljke i objašnjenjima zašto je biljka opasna i zašto je treba iščupati zajedno s korijenjem.

U Kanadi postoji zakonska obveza iskorjenjivanja ambrozije u vrtovima. Gradska policija ima sporazum s poštarima, koji im dojavljuju u kojem vrtu raste biljka. Kazne za vlasnike vrtova koji je ne iskorjenjuju mogu biti i nekoliko tisuća dolara.

I u nas se započelo s donošenjem sličnih mjera. Gradovi Osijek i Zagreb jedini u zemlji imaju odgovarajuće mjerne stanice za ispitivanje koncentracije peludi ambrozije. U Osijeku je pokrenut projekt suzbijanja ambrozije, a u Varaždinskoj županiji pokrenuli su neke aktivnosti odnosno odnosno izdavanje prigodnih letaka kojima se građani upozoravaju na opasnosti od te biljke. Opisan je njezin izgled i način suzbijanja.

I Gradsko poglavarstvo grada Zagreba pokrenulo je inicijativu za uklanjanje ambrozije iz dvorišta, vrtova, neobrađenog zemljišta, javnih zelenih površina, te uz javne prometnice. Obveza uklanjanja odnosi se na sve javne i fizičke osobe, a za neizvršenje te obveze bit će izrečene kazne od 200 do 1.000 kuna.

Liječenje
Svi koji pate od alergija na ambroziju probali su vjerojatno sve lijekove što ih nude naše ljekarne (od Claritina nadalje). Alergijom na ambroziju bave se i mnogi travari. U novinama se nedavno moglo pročitati kako je jedan umirovljeni kemičar iz Kutine (Žarko Nejman), koji se bavi ljekovitim biljem, pronašao neke čajeve što uspješno djeluju na tu alergiju. Npr. Čaj od žalfije (kadulje), za koji daje i recept:
1 žlica žalfije prelije se s 2-3 dl vruće vode i ostavi poklopljena preko noći. Služi za ispiranje sluznica nosa i usta, a njome se može isprati i sluznica očiju, lice te cijelo tijelo. Takav postupak sprječava "bujanje" sluznice.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #19 : Siječanj 06, 2009, 18:25 »

Insekti prijete

Iako većina njih prolazi bez težih poslijedica ipak ponekad može doći do neugodnih reakcija. Medicinsku pomoć bi u globalu trebalo potražiti ako se na mjestu uboda javi oteklina, crvenilo, bol, ako te promjene ne prolaze kroz period od 1-2 dana te ukoliko se jave nespecifični simptomi infekcije poput povišene temperature, bolova u mišićima, zglobovima, osjećaj općeg lošeg osjećanja.

Komarci

Ubodi komaraca zasigurno spadaju u našu svakodnevicu u ljetnim mjesecima. Obično su bezazleni. Evo par savjeta kako se zaštititi od nepozvanih gostiju.
    * Koristite sredstva za odbijanje komaraca koja sadrže kemijsku tvar DEET
    * Izbjegavajte nanositi visokokoncentrirana sredstva (s više od 30% DEET) direktno na kožu, osobito na osjetljivu dječju kožu. Preporuča se koristiti blaža (10% DEET) sredstva
    * Ne udišite sredstva za zaštitu od komaraca te pazite da ne dođu u kontakt s očima
    * Trudnice i dojilje bi trebale smanjiti na najmanju moguću mjeru upotrebu takvih sredstava.
    * Razni parfemi, dezodoransi i afetrshave proizvodi privlače komarce pa je preporuka pokušati smanjiti njihovo korištenje ukoliko ste „poslastica za komarce“.

Krpelji

Duži boravak u prirodi povećava opasnost od ugriza krpelja, pa su, razumljivo, osobe koje tamo provode mnogo vremena i najugroženije. Najveću opasnost predstavlja kretanje kroz raslinje do jednog metra visine i to obično u periodu od travnja do rujna. Stoga je za ljude koji ne mogu bez šumskih i livadnih aktivnosti preporučljivo cijepljenje ili barem upotreba insekticida koji se nanose na kožu. U Hrvatskoj je najveća koncentracija krpelja u području oko Križevaca. Krpelji mogu biti prenosioci uzročnika raznih bolesti. Najčešće uzrokuju lajmsku bolest (uzrokovana bakterijom) kakakteriziranu crvenilom oko mjesta uboda a može oštetiti i zglobove, srce, oči. Također ugriz krpelja može rezultirati i virusnim meningoencefalitisom (upalom mozga i njegovih ovojnica) Zaštita od uboda krpelja obuhvaća:
    * nošenje prikladne odjeće i obuće za vrijeme boravka u šumi ( dugi rukavi, hlače sa nogavicama uvučenim u čarape i sl.
    * izbjegavanje: nepotrebnog provlačenja kroz grmlje, ležanja na tlu, odlaganja odjevnih predmeta na grmlje.
    * pregled tijela nakon boravka u šumi kako bi se uočeni krpelji što prije odstranili sa pincetom bez ikakva premazivanja krpelja sa kojekakvim tvarima jer tek tada dolazi do pojačanog izlučivanja sline krpelja, što može uvjetovati ubacivanje veće količine virusa i bakterija u organizam čovjeka.
    * upotreba repelenata - tvari koje odbijaju krpelje, a nanose se na kožu na mjestima gdje prestaje odjeća te eventualno na odjeću. uređenje i dezinsekcija mjesta u prirodi kod dužeg boravka u prirodi ( kampiranje, logorovanje i sl. )

Pauci

Ljetni mjeseci su doba godine kada su aktivni mnogi pauci. Crna udovica je najotrovniji pauk Europe. U našem je području osobito brojan uz obalu. Nema govora o nekakvoj mogućoj agresivnosti ovog pauka. Priče o tome su smiješne i neutemeljene. Ugriz crne udovice rezultat je nesretnog slučaja prignječenja pauka nezaštićenim dijelom tijela čovjeka. Ugriz crne udovice je vrlo često bezbolan. Na mjestu ugriza javlja se crvenilo i otok, a nakon nekog vremena i grčevi u raznim mišićima. Savjet:
    * Ne hodati bosih nogu po kamenju, travi ili šumi
    * Odmah potražiti liječničku pomoć
    * Ponijeti insekta sa sobom radi identifikacije

Zmije

U našim krajevima žive dvije vrste otrovnica - riđovka i poskok. Manje su otrovne od npr. afričkih ili azijskih zmija pa im je ugriz rijetko kada smrtonosan. Poskok je nešto otrovniji od riđovke.
Na mjestu ugriza vide se dvije ranice od zmijskih zuba. Ponekad postoji samo jedna ranica. Sam ugriz ne znači da je zmija i ubrizgala otrov. Čak u 22% dokazanih ugriza nema znakova otrovanja.

    * Ugrižena osoba treba mirovati.
    * Imobilizirajte nogu ili ruku na kojoj je ugrizna ranica. Time se usporava širenje otrova u organizmu.
    * Potreban je brz prijevoz do bolnice.
    * NE podvezujte ugriženi ud.
    * NE zarezujte ranicu.
    * NE isisavajte otrov.
    * NE stavljajte led na mjesto ugriza.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #20 : Siječanj 06, 2009, 18:26 »

Mala kućna apoteka



U priručnoj apoteci u domu ili na putu dobro je imati nekoliko pripravaka koji će vam biti od koristi nađete li se vi ili član vaše obitelji u nevolji.

Evo, koji su to preparati:
Betadin 10%-antibiotski pripravak u obliku smeđe tekućine koja se nannovi nakon prethodnog čišćenja 3% hidrogenom površinskih rana na koži; dovoljno je natopiti sterilnu gazu Betadinom i postaviti je na ranu.
Paracetamol-najčešće se koriste za snižavanje povišene tjelesne temperature, a preporučuju se ako je izmjerena temperatura viša od 38 C. Paracetamol dajemo također i u slučaju bolova kod zubobolje, bolova u uhu ili prijeloma.
Antihistaminici-lijekovi koji se primjenjuju u slučajevima alergijskih reakcija na ubod insekata (pčele, ose, stršljena i dr.); u takvim situacijama obično se javlja lokalno crvenilo i otok koje treba tretirati alkoholom i hladnim oblogom, a oralno davati lijek.
Laksativi-lijekovi koji djeluju na zatvor (opstipaciju); zatvor se često javlja nakon promjene okoline, prehrane i dnevne rutine i tada pored lijekova pomaže uzimanje veće količine tekućine, hrane bogate vlaknima, kao i probiotičkim proizvodima.
Antiemetici-lijekovi koji se prepisuju za sprečavanje povraćanja uzrokovanog hranom ili putovanjem; danas postoji na tržištu sve više koji se daju preventivno protiv povraćanja prije polaska na put.

Ne zaboravite i sitnice poput:
    * Sterilne gaze
    * Zavoj
    * Flaster
    * Vata
    * Toplomjer

Krećete li na put, obavezno s opskrbite s dovoljnom količinom tekučine jer može doći do nepredviđenim duljih zastoja na cesti. Izbjegavajte sendviče sa salamom koja se može lako pokvariti, a ponesite dosta voća: banane, marelice, breskve i jabuke.
Ne zaboravite šešire i sunčane naočale, a obavezna je i krema za sunčanje s visokim zaštitnim faktorom.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #21 : Siječanj 06, 2009, 18:29 »

Povišeni šećer


 
Vjerojatno se svatko od nas ponekad upitao ima li povišeni šećer. Ukoliko ste primjetili da naglo mršavite, razlog tomu možda nije stres na poslu ili u obitelji, već šećerna bolest. Sumnju može povećati činjenica da mnogo žeđate i često mokrite, iako nemate upalu mjehura. Jedini način da provjerite imate li šećernu bolest je da izmjerite vrijednost glukoze (šećera) u krvi. Ukoliko je povišena (iznad 6 mmol/L) postoji vjerojatnost da imate šećernu bolest.

Šećerna bolest (diabetes mellitus) je metabolički poremećaj. Termin diabetes znači pretjerano mokrenje, a riječ mellitus znači med. U prošlosti su liječnici dijagnosticirali dijabetes kušajući pacijentov urin. Sladak okus urina potvrđivao je dijagnozu. Dijabetes nastaje kada organizam ne može stvoriti dovoljne količine inzulina (hormon koji stvara i luči gušterača) ili kada organizam ne može koristiti inzulin. Inzulin pomaže u iskorištavanju glukoze koja je izvor energije za organizam i glavni šećer koji koristi ljudsko tijelo.

Ipak, ne očajavajte, nije još sve izgubljeno. Ukoliko je bolest otkrivena na vrijeme, vrijednost glukoze u krvi moći ćete regulirati pravilnom prehranom. To podrazumijeva 5 manjih obroka ravnomjerno raspoređenih u pravilnim vremenskim razmacima u toku dana. Time ćete održavati vrijednost glukoze unutar normalnih vrijednosti.
Naravno, postavlja se pitanje što treba jesti. U vašoj prehrani trebaju biti zastupljeni sve tri glavne vrste namirnica: ugljikohidrati, proteini i masnoće. Od ugljikohidrata birajte rižu, tjesteninu, pekarske proizvode; od proteina piletinu, teletinu i ribu, a od masnoća biljna ulja, prvenstveno maslinovo koje je izuzetno povoljno po krvne žile. Pored tri glavna obroka, ubacite u svoju prehranu i dva međuobroka. Neka to bude komad voća, jabuka ili kruška. Nastojte, također uvijek imati uz sebe slatkiš, jer vam se može desiti da preskočivši ili zaboravivši obrok, uđete u hipoglikemiju. Tada možete osjetiti slabost, drhtavicu, uznemirenost ili vrtoglavicu. U tim slučajevima dovoljno je da uzmete čokoladicu, popijete voćni sok ili pojedete kockicu šećera. Nemojte zaboraviti piti dovoljne količine tekućine. Steknite naviku uzimanja tekućine prije nego osjetite žeđ. Najbolja je obična voda. Trebali biste piti najmanje litru i pol vode dnevno, a ljeti i dvije litre da biste zadovoljili tjelesnu potrebu za tekućinom.

Posebno poglavlje treba posvetiti fizičkoj aktivnosti. Najzdravije je hodanje, bez obzira hodate li ubrzanim tempom nastojeći sagorjeti što više kalorija ili lagano šećete nogu pred nogu bez pretjeranog napora. Ukoliko volite intenzivniju aktivnost, odaberite bicikl. S njime se možete uputiti i na kraće izlete. Redovitim vježbanjem poboljšat ćete svoju kondiciju i osjećati se bolje. Provođenjem tjelovježbe razvijaju se mišići, a smanjuje se količina masnog tkiva. Ako se umjereno bavite tjelesnim aktivnostima, regulacija glukoze takodjer će bit bolja.

U težim slučajevima vrijednost glukoze može se regulirati tabletama tzv. oralnim hipoglikemizantnim lijekovima koji pojačavaju lučenje ili učinak inzulina. Primjenom tableta pojačavamo lučenje inzulina iz gušterače ili pojačavamo učinkovitost već izlučena inzulina. Kod nekih pacijenata treba pristupiti davanju inzulina. On se ne može uzeti na usta kao tableta. Jedini način liječenja inzulina je potkožna injekcija. Iako to djeluje komplicirano i pomalo zastrašujuće, s vremenom se pacijenti naviknu na takav način liječenja i opće stanje se naglo popravlja, a opći psihofizički status poboljšava.Za zaključak, šećerna bolest nije neizlječiva i nije fatalna, kombinacijom previlne prehrane, redovite tjelesne aktivnosti te redovitim uzimanjem lijekova moguće je držati vrijednosti šećera pod kontrolom i voditi normalan život kao i prije.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #22 : Siječanj 06, 2009, 18:31 »

Kontrola prostate



U Hrvatskoj na godinu od raka prostate umre 400 bolesnika. Zato, prema novim preporukama, svaki muškarac stariji od 40 godina treba jedanput na godinu učiniti urološki fizikalni pregled i PSA test. Test je specifičan za tkivo prostate. Određivanje PSA je bezbolno, a neobično važno za rano otkrivanje raka prostate. Rano otkrivanje, tj. pravodobni pregled može u 8 od 10 oboljelih produžiti život za barem 5 godina.

Prostata je muška spolna žlijezda koja se nalazi između mjehura i rektuma, a okružuje mokraćnu cijev. Oblikom podsjeća na kesten, pa joj je jedan od hrvatskih naziva kestenjača, a naziva se još i predstojna žlijezda. Žljezdano tkivo proizvodi mliječnu tekućinu, sjemenu plazmu. U njoj su smještene mnoge aktivne tvari koje, u prvome redu, štite spermije i čuvaju njihovu pokretljivost, te djeluju na njihovo preživljavanje. Sekret prostate također štiti muški reproduktivni sustav od patogenih bakterija. Normalna prostata odraslog muškarca teži oko 20 grama, a promjera je 3,5 centimetra.

Kod muškaraca starijih od 50 godina obično se povećava prostata. U toj dobi muškarci često spominju učestali nagon na mokrenje, ali kad počnu mokriti, moraju pričekati dok mokraća krene iz mjehura. Spominju i isprekidano mokrenje, buđenje noću pa se zbog toga najčešće ujutro bude neispavani, umorni i iscrpljeni. Neki od njih, na žalost, trpe tegobe nekoliko godina dok se stanje dodatno ne pogorša drugim simptomima kao što je pojava krvi u mokraći. Povećanje prostate može biti dobroćudno i zloćudno. Nakon pregleda utvrđuje se mogući uzrok i ako je povećana, iz krvi se određuje PSA (prostata specifični antigen), bjelančevina čija vrijednost veća od četiri može upućivati na upalne promjene ili početne zloćudne promjene u prostati.

Postoji opasnost od razvoja raka prostate. Rak prostate je maligni tumor koji je relativno čest kod starijih muškaraca. Često ostaje ograničen na prostatu, ali se može proširiti na limfne čvorove i kosti. Najčešće nastaje tiho, bez simptoma, a prvi simptomi su slični dobroćudnom povećanju prostate. Kao i uvijek kada je u pitanju rak, rana dijagnoza znači i veće izglede za izlječenje.



Najčešći simptomi povećanja prostate su:
    * bolno mokrenje uz osjećaj žarenja
    * krv u mokraći
    * nemogućnost mokrenja
    * tanak i isprekidan mlaz
    * učestalo noćno mokrenje

Dijagnoza
Na temelju anamneze i kliničke slike liječnik će preporučiti iscrpnije pretrage. Dijagnostika se temelji na kombinaciji fizikalnog (digitorektalnog) pregleda, određivanju PSA te transrektalnom ultrazvuku. Prema potrebi se radi biopsija, određuje slobodni PSA i drugo.

Prostata specifični antigen (PSA) je proizvod žljezdanih stanica prostate. PSA je prema strukturi protein i dio je sjemene tekućine (sperme) koji je održava tekućom. Njegova vrijednost pokazuje kolika je vjerojatnost za prisutnost raka prostate. Najčešća vrijednost koja se uzima kao najviša normalna vrijednost jest 4 ng/mL.

Najveća prednost koju PSA test ima jest njegova jednostavnost i bezbolnost. Naime, za razliku od dosada najviše prakticiranog digitorektalnog, prilično neugodnog pregleda, PSA test se kontrolira iz krvi. Znači da je dovoljno samo nekoliko minuta za vađenje krvi i nekoliko sati za analizu da bi se dobili rezultati. Zahvaljujući njima poteškoće s prostatom, bilo benigna hiperplazija, bilo karcinom, mogu se na vrijeme uočiti i liječiti.

Kao što se ženama predlaže da obavezno obavljaju mamografiju dojki u dobi iznad 35.g., tako bi i muškarcima bilo preporučljivo da također redovito kontroliraju PSA vrijednost svakih 5 godina.

Razine PSA svojstvene za dob su sljedeće (dobna skupina i gornja normalna vrijednost):
    * 40-49 g. - 2.5 ng/mL
    * 50-59 g. - 3.5 ng/mL
    * 60-69 g. - 4.5 ng/mL
    * 70 -79 g. - 6.5 ng/mL

PSA test ukratko:
    * PSA test je pretraga krvi u kojoj se određuju vrijednosti prostatičnog specifičnog antigena.
    * PSA je bezbolan test, specifičan za tkivo prostate.
    * PSA test se koristiti za rano otkrivanje postojanja karcinoma prostate.
    * PSA test može biti abnormalan i kod nekih dobroćudnih smetnji i oboljenja prostate.
    * PSA test može pokazati povišene vrijednosti i kod drugih stanja koja iritiraju prostatu.
    * PSA test trebali bi, prema novim smjernicama, jedanput na godinu prakticirati svi muškarci stariji od 40 god.

Liječenje
Ako je povećanje prostate uzrokovano upalom primjenju se antibiotici i analgetici. Kod otežane kontrole mokrenja predlaže se bihevioralna terapija, te biofeedback. U liječenju bolesti prostate koriste se dvije osnove skupine lijekova: alfa-blokatori i antiandrogeni. Alfa-blokatori bolje smanjuju simptome povećanja, a antiandrogeni mogu pomoći muškarcima sa znatno povećanom prostatom. Alfa-blokatori (doksazosin) opuštaju mišiće u i oko prostate, te tako povećavaju protok mokraće i olakšavaju simptome. Poboljšanje nastupa za nekoliko dana. Neki pacijenti mogu doživjeti nagli pad krvnog tlaka dok stoje, pa je povećana opasnost od pada. Taj rizik se može umanjiti uzimanjem lijeka prije spavanja. Kao popratne pojave, u nekim slučajevima javljaju se umor, začepljenje nosa, te smanjenje količine ejakulata. Antiandrogeni, tj. inhibitori 5-alfa-reduktaze (finasterid) blokiraju androgene, posebice dihidrotestosteron, a smanjuju veličinu prostate. Iako imaju malo popratnih učinaka, u 5 posto slučajeva pacijenti pate od impotencije. Vrlo rijetko, može doći do osjetljivosti i povećanja grudi. U težim slučajevima pristupa se kirurškom liječenju.

Kako si možete pomoći?
    * Ne zanemariti problem zbog straha ili neugode – na prvu pojavu smetnji s mokrenjem valja otići urologu. Nakon 40. godine života preventivni pregledi kod urologa trebali bi biti redoviti.
    * Izbjegavati konzumaciju alkohola, kave i gaziranih pića, a ostalu tekućinu ne piti nakon večernjeg obroka.
    * Prehranu obogatiti namirnicama koje sadržavaju balastne tvari, vitamine i minerale, a izbjegavati oštre začine.
    * Nastojati izbjegavati svakodnevni stres i što više se kretati na svježem zraku.
    * Izbjegavati mirovanje i boravak na hladnom, jer se time povećava rizik zadržavanja mokraće.
    * Neki lijekovi usporavaju protok mokraće, pa se o njihovoj primjeni treba svakako posavjetovati s liječnikom.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #23 : Siječanj 06, 2009, 18:38 »

Karcinom dojke - mjesečni samopregled dojke



Karcinom dojke vodeći je karcinom po učestalosti u žena i glavni uzrok od kojeg umiru žene oboljele od malignih bolesti. Ovaj članak posvetili smo karcinomu dojke i samopregledu dojke kao metodi ranog otkrivanja karcinoma dojke. Cilj nam je također podići svijest o toj čestoj malignoj bolesti koja ima dobru prognozu ako se otkrije u ranom stadiju.

Što je karcinom dojke?
Karcinom ili maligno bujanje abnormalnih stanica nastaje kada nastanak novih stanica u tijelu izmakne kontroli, odnosno kada se stanice koje bi trebale završiti svoj životni ciklus i dalje množe. Karcinom dojke maligni je tumor tkiva koje sačinjava dojku, a kao i drugi karcinomi on ima karakteristike malignih bolesti kao što su invazivnost, lokalna agresivnost i metastatski potencijal (koji se javlja u kasnijoj fazi rasta).
Metastaziranje tumora znači da se sa mjesta na kojem je tumor nastao (primarni tumor) neke stanice odvajaju, ulaze u krv ili limfni sustav te se nastavljaju rast u limfnim čvorovima i/ili u udaljenim organima kao sekundarni tumor. Kada se stanice karcinoma dojke počinju širiti, one se vrlo često prvo zaustavljaju u limfnim čvorovima u blizini dojke, a to su najčešće limfni čvorovi pazuha (aksilarni limfni čvorovi). Isto tako, karcinom dojke širi se dalje krvlju u druge organe, najčešće su to kosti, jetra, pluća, mozak. Sekundarni tumori na tim mjestima, koje zovemo metastaze, imaju iste abnormalne stanice kao i primarni karcinom u dojci, stoga se metastaza karcinoma dojke u kosti ne zove karcinom kosti, već metastatski karcinom dojke. Karcinom dojke agresivno je tkivo koje uništava kako primarni organ iz kojega je nastao, tako i sve druge organe u koje se proširi.

Kako nastaje karcinom dojke?
Nitko ne zna što točno uzrokuje karcinom dojke. U velikom broju slučajeva liječnici ne mogu objasniti zašto se u nekih žena razvije karcinom, a u nekih ne. Ono što se pouzdano zna je da tupi udarci, ozljede i dodirivanje dojki NE uzrokuju karcinom. Karcinom nije zarazna bolest i ne može se dobiti u kontaktu s oboljelom osobom.
Iako se ne zna što točno uzrokuje karcinom dojke, zna se da postoje faktori rizika za nastanak ove bolesti. To znači da će žena koja ima neki od faktora rizika imati veću šansu za razvoj karcinoma dojke od žene koja nema taj faktor rizika. To opet ne znači da će žena koja ima neki faktor rizika doista i razviti karcinom. Neki od poznatih faktora rizika za karcinom dojke su:
    * starija dob
    * karcinom dojke u obitelji
    * rani početak menstruacije i kasni ulazak u menopauzu
    * kasna dob žene kod prvog porođaja
    * prekomjerna tjelesna težina i pretilost nakon menopauze
    * prehrana bogata mastima
    * redovita konzumacija alkohola
    * manjak fizičke aktivnosti
    * prethodna dobroćudna kvržica u dojci (malen rizik, ali postoji)
    * prethodni karcinom dojke ili jajnika
    * neke identificirane abnormalnost gena.

Jasno je da se neki rizici mogu izbjeći, dok se neki, kao što su postojanje karcinoma dojke u obitelji, ne mogu. Isto tako ponovo naglašavamo da velik broj žena koje imaju neki od poznatih rizika neće dobiti karcinom dojke, a isto tako većina žena koje u obitelji imaju karcinom dojke neće oboljeti.

Koji su simptomi karcinoma dojke?
Simptomi:

    * kvržica ili zadebljanje u dojci, blizu dojke ili pod pazuhom
    * neuobičajena osjetljivost cijele dojke ili bradavice
    * bol u dojci
    * promjena u obliku ili veličini dojke
    * uvrtanje bradavice prema dojci
    * promjene na koži dojke poput ljuštenja, crvenila ili otekline
    * promjene na koži dojke u obliku brazdi poput kore od naranče
    * neobičan iscjedak iz bradavice koji može biti bistar, krvav ili druge boje (to mogu biti simptomi bezazlene bolesti, ali ih je potrebno istražiti jer mogu nastati i kao posljedica karcinoma)

Rani karcinom dojke uglavnom ne uzrokuje bol, no bez obzira ne to, potrebno je javiti se liječniku ako bol u dojci traje ili ako postoji sumnja da nešto s dojkom nije u redu. Najčešće simptomi nisu u vezi s karcinomom, ali pri pojavi nekog od simptoma javite se liječniku za konzultaciju kako bi se eventualni karcinom otkrio u što je ranije moguće.

Rano otkrivanje karcinoma dojke – skrining
Skrining metode se koriste za otkrivanje neke bolesti prije nego su simptomi izraženi. Na taj način bolest otkrivamo u ranom stadiju i tada su šanse za dobru reakciju na terapiju i izlječenje najveće. Skrining metode koje se koriste za rano otkrivanje karcinoma dojke su:
    * mamografija
    * klinički pregled dojke
    * samopregled dojke

Preporuke nalažu da skrining karcinoma dojke mora započeti već s 20 godina. U periodu od 20.- 40. godine svaki mjesec u isto vrijeme (najbolje nakon mjesečnice) potrebno je izvršiti samopregled dojke te uz to svake tri godine obaviti klinički pregled dojki kod svog liječnika. Nakon 40. godine uz nastavak redovitih mjesečnih samopregleda potrebno je započeti s mamografskim pregledima. Na taj način karcinom dojke može se otkriti u najranijem stadiju, a tada je šansa za petogodišnjim preživljenjem 97%!

Važno je napomenuti da samopregled NE MOŽE nadomjestiti klinički pregled dojke i mamografski pregled. Za što uspješnije rano otkrivanje karcinoma dojke on se mora kombinirati s periodičkim pregledima i mamografijom..
Ako smatrate da ste pod povećanih rizikom za razvoj karcinoma dojke, svakako se obratite liječniku kako biste s njim dogovorili individualni plan redovitih preventivnih pregleda. Ako imate bilo kakve sumnje ili pitanja u vezi karcinoma dojke, javite se liječniku.



Nakon 25. godine života sve bi žene trebale jednom mesečno pregledati dojke, jer samo ako dobro upoznaju svoje dojke, mogu lečnika na vreme obavestiti o eventualnim promenama. Svrha samokontrole je uočavanje promena, a ne postavljanje dijagnoze jer to može samo lečnik.

Samopregled treba raditi neposredno poslje menstruacije, odnosno od petog do desetog dana ciklusa, kad dojke nisu otečene, jer tada se najlakše mogu otkriti promene u obliku i veličini, te eventualne kvržice.

1. Stanite pred ogledalo, ruke ispružite uz telo, a zatim ih podignite.
Proverite jesu li dojke simetrične i nema li udubljenja ili promena na koži bradavica.
2. Ispruženim prstima desne ruke kružnim pokretima opipajte unutarnju polovinu leve dojke, pokretima odozgo prema dole i od spoljne strane prema sredini
3. Sada levu ruku ispružite uz bok, zatim pregledajte spoljnu polovinu dojke, pokretima odozdo prema gore i od spoljne strane prema sredini
4. Nežno pritisnite bradavice i proverite izlazi li iscedak. Ako izlazi krvav, prozirno žut, ciglasto-crven, plavičast ili potpuno proziran iscedak, odmah se javite lečniku. Na isti način pregledajte desnu dojku.

Specijalistički dijagnostički postupci za pregled dojki su brojni. Osnovu čini fizikalni pregled iskusnog specijaliste, koji se nadopunjuje mamografijom, ultrazvukom, pregledom sekreta iz dojke i punkcijom sumnjive promene. Ukoliko svi postupci ne razjasne dijagnozu, preostaje još biopsija - operacijsko uzimanje uzorka tkiva dojke za patohistološki pregled. Mamografija je i dalje glavna pretraga: jednostavna je, daje dobre rezultate, a zbog vrlo male količine zračenja, potpuno je bezopasna. Nisu potrebne nikakve posebne pripreme. To je radiološka metoda snimanja, što se izvodi na aparatu, mamografu, koji mora imati rešetku. Svaka se dojka snima u dve projekcije, frontalno i bočno, uz maksimalnu kompresiju dojke.
Prva mamografija, tzv. bazični mamogram, savetuje se ženama oko 40. godine, a onda je treba ponavljati svake dve, tri godine. Naime, pre 40. mamografija dojki mogla bi dati nepouzdane rezultate. Nakon 40. dojke se menjaju: povećava se količina masnog tkiva (koje je na rendgentskoj snimci tamno), a smanjuje količina žlezdanog (bele boje). Na tamnoj površini (masnoća) svaka sumnjiva tvorevina (bele boje) savršeno je vidljiva. Kod mlade žene, žlezdana masa (bele boje) veća je od masne mase (tamne boje), pa bi na pretežno beloj površini eventualne tvorevine (i one bele boje) mogle proći nezapaženo, posebno ako su male. Učestalost sledećih kontrola ovisi o nalazu: ako je uredan, pregled se ponavlja svake dve godine, a ako nije, prema dogovoru s lečnikom. Da bi se bolesti što pre otkrile, u svetu su uobičajeni sistematski pregledi, što, nažalost, kod nas još nije popularno. Mamografija je obvezna i pre početka nadomesne hormonske terapije kod žena u menopauzi.
Evidentirano

♪♫ Cassidy ♫♪
ex-staff
Ovisnik
*****

Karma: +10105/-1
Offline Offline

Spol: Ženski
Postova: 11699

Thank You
-Given: 110
-Receive: 133



Awards
« Odgovor #24 : Siječanj 06, 2009, 18:52 »

Prva pomoć pri prijelomima

Prijelom kosti ruke

Primjeri najčešćih prijeloma


 

Koštani prijelom bez ozljede kože (rane) zovemo zatvorenim prijelomom. Ako na mjestu prijeloma postoji rana, to je otvoreni ili vanjski prijelom. Koštani ulomci mogu svojim oštrim rubovima ozlijediti krvne žile, živce i mišiće, ili probiti kožu. To se može dogoditi u trenutku prijeloma ili naknadnim pomicanjem slomljenih kostiju.

Znakovi prijeloma ruke ili noge:
    * 1.      Bol
    * 2.      Nemogućnost pokretanja ozlijeđenog uda.
    * 3.      Oteklina na mjestu prijeloma. Nije uvijek prisutna.
    * 4.      Deformitet uda. Nije uvijek prisutan. Ako postoji siguran je znak prijeloma. 

I sama sumnja na mogućnost prijeloma zahtijeva postupak kao da prijelom postoji.

Pošto vam se dogodi prijelom, važno je znati kako sami sebi možete pomoći i kako ne napraviti više štete nego koristi.

GORNJI EKSTREMITETI
Prijelom ključne kosti



Pad na ispruženu ruku najčešći je uzrok prijeloma ključne kosti, obično na mjestu srednje trećine kosti. Podjednako je čest kod djece, mladih i odraslih.
Karakteristični su simptomi oteklina, podljev krvi i bol na mjestu prijeloma.

Neposredno nakon pada kretnje u ramenom zglobu bitno su ograničene, a na mjestu prijeloma vidljiv je podljev krvi.

ŠTO UČINITI?
Nakon pada na ispruženu ruku i pojave spomenutih vanjskih obilježja prijeloma, najprije treba sam sebi pružiti prvu pomoć. Najučinkovitiji način samopomoći je uzeti ručnik, manji stolnjak ili veći rubac i u obliku trougle marame zamotati ga oko vrata i ozlijeđene ruke, tako da je lakat savinut pod kutom od 90 stupnjeva. Tako sprječavate daljnje pomicanje ruke u ramenu i indirektno smanjujete osjet boli.

Imobilizirani trebate otići u nadležnu kliničku ustanovu kako bi se učinila detaljna dijagnostika i donijela odluka o konzervativnom, odnosno operacijskom liječenju. Posebice je važno napomenuti da se takvi prijelomi najčešće mogu konzervativno liječiti.

Prijelom nadlaktične kosti u ramenom zglobu



Padom na šaku ili lakat ili direktnim padom na rame često nastaje prijelom glavice nadlaktične kosti u ramenu. Neposredno nakon pada osjeća se jaka bol u ramenu, a kretnje u ramenom zglobu bitno su ograničene.

Petnaestak minuta nakon pada vidljiva je vanjska oteklina na ramenu s podljevom krvi.

ŠTO UČINITI?
- Neposredno nakon pada možete i sami vidjeti je li ozlijeđena neurološka struktura i to tako da sami ispitate mogućnost normalna micanja prstiju ruke, tj. možete li saviti prste ruke u šaku, odnosno ispružiti prste samostalno bez pomoći druge ruke. Ako je tako, možete si bez žurbe sami pružiti prvu pomoć. Kao i kod ključne kosti, dovoljno je privremeno imobilizirati ozlijeđeno rame na način opisan kod prijeloma ključne kosti, što odmah smanjuje osjet boli. Nakon ispravno provedene privremene imobilizacije trebate otići u nadležnu ustanovu radi daljnje dijagnostike i postavljanja točne dijagnoze.

Većina prijeloma može se liječiti konzervativno, čak i ako je riječ o težim prijelomima ove lokalizacije kod starijih ljudi.

Prijelom zgloba lakta
 


Prijelomi stražnjeg nastavka lakatne kosti
Najčešće nastaju izravnim padom na lakat. Karakterističan je trenutačni podljev krvi u predjelu lakta sa stražnje strane, s izraženom jakom boli i nemogućnošću savijanja, odnosno ispružanja ruke.

ŠTO UČINITI?
- I ovom je prilikom bitno odmah pomoći sam sebi tako da s trouglom maramom imobilizirate lakat pod kutom od 90 stupnjeva i smanjite osjet boli. Nakon toga trebate otići u nadležnu bolničku ustanovu radi daljnje dijagnostike.

Za razliku od gore navedenih, liječenje ove vrste prijeloma isključivo je operativno.

Prijelomi glavice palčane kosti u lakatnom zglobu 



Najčešće nastaju padom na lakat ili na ispruženu ruku. Karakteristika je ovog tipa prijeloma izražena bol u lakatnom zglobu s nemogućnošću savijanja i ispružanja podlaktice u laktu, kao i nemogućnošću okretanja podlaktice kako u vanjskom, tako u unutarnjem smjeru.
Nije karakteristično stvaranje većih podljeva krvi.

ŠTO UČINITI?
- Sami si možete pomoći tako da imobilizirate lakat savijen pod kutom od 90 stupnjeva u trougloj marami. Nakon imobilizacije trebate otići u nadležnu ustanovu radi daljnje dijagnostike.

Najčešći oblik liječenja je konzervativan, dok je operativno rjeđe potrebno.

Prijelom palčane kosti na tipičnome mjestu



Prijelom palčane kosti na tipičnome mjestu najčešći je prijelom gornjeg ekstremiteta. To znači da se od ukupnog broja prijeloma ruke gotovo polovica odnosi na prijelom ove lokalizacije. Najčešće nastaje zbog pada na ruku.
Karakteristična je izražena bol u predjelu ručnog zgloba s izljevom krvi i oteklinom, kao i nemogućnost savijanja ručnog zgloba neposredno nakon nezgode.

ŠTO UČINITI?
- Radi pružanja samopomoći, neposredno nakon pada trebate šaku s podlakticom položiti na komad daske, kuhače ili drugoga ravnoga i čvrstog predmeta te uz pomoć rupca ili prvog zavoja zamotati ruku oko čvrste podloge. Nakon toga odmah potražite nadležnu bolničku ustanovu radi daljnje dijagnostike.
Ovi se prijelomi u najvećem broju slučajeva liječe konzervativno - nakon dobre repozicije (namještanja) koja se obavlja u lokalnoj anesteziji, slijedi imobilizacija prijeloma u podlaktičnoj longeti. 


DONJI EKSTREMITETI

Prijelom zgloba kuka



Ovaj tip prijeloma najčešći je u starijoj životnoj dobi, a nastaje zbog pada na ravnoj podlozi. Neposredno nakon pada karakteristična je izražena bol u kuku s nemogućnošću izvođenja pokreta. Ozlijeđeni ne može hodati na ozlijeđenoj nozi.
Karakterističan položaj ozlijeđene noge je vanjska rotacija stopala i vidno skraćenje bolesne u odnosu na zdravu noge.

ŠTO UČINITI?
- Treba smjesta nazvati hitnu pomoć i ozlijeđenog transportirati u nadležnu ustanovu u ležećem položaju na nosilima. Ni u kojem slučaju nemojte pokušavati hodati na ozlijeđenom ekstremitetu.
Za liječenje ovog tipa prijeloma apsolutno je indiciran operativni zahvat koji treba obaviti neposredno, odnosno što prije nakon prijeloma.

Prijelom nožnog zgloba

Pad na ravnoj podlozi najčešće je povezan s uganućem, odnosno prijelomom u predjelu nožnog zgloba, koji je podjednako podložan ozljedama u svim dobnim skupinama.
Karakteristični su oteklina s podljevom krvi, bolnost i nemogućnost savijanja zgloba nakon ozljeđivanja.

ŠTO UČINITI?
- Prilikom pružanja prve pomoći nije uputan daljnji pokušaj hodanja na ozlijeđenoj nozi, nego prije svega imobilizacija zgloba uz pomoć čvrstog predmeta i priručnog zavoja, odnosno rupca, ručnika i sl., nakon čega trebate osobnim automobilom ili vozilom hitne pomoći otići u nadležnu ustanovu radi daljnje dijagnostike.
Ako je riječ o uganuću, terapija izbora je imobilizacija u potkoljeničnoj longeti tijekom sedam do deset dana. Ako je, pak, posrijedi prijelom s pomakom, tada je operacijsko liječenje najbolja metoda za ponovni povratak u normalnu funkciju.   



Korisni savjeti:
    *Ako je slomljeni ud deformiran, pokušajte ga izravnati uzdužnim istezanjem. Povlačite lagano dva susjedna zgloba u suprotnim smjerovima. Ovaj postupak ne smije biti nasilan i treba ga prekinuti ako naiđete na otpor ili jaču bol. Nepravilna manipulacija slomljenim udom može dovesti do oštećenja krvnih žila, živaca i ostalih tkiva ili pretvoriti zatvoreni prijelom u otvoreni.
    *Slomljena kost se mora imobilizirati prije prenošenja ili prijevoza ozlijeđenoga. Ako je hitna medicinska pomoć dostupna, najbolje je imobilizaciju i transport prepustiti stručnim osobama. Ozljeđeni mora mirovati do dolaska pomoći.
    *Kod otvorenih prijeloma pokrijte ranu sterilnom gazom. Na gazu stavite jastučić od pamuka (vate) ili vune i sve skupa učvrstite zavojem. Ako slomljena kost viri iz rane, ne smije se istezanjem uda vraćati u prirodni položaj, nego se nakon previjanja rane imobilizira u zatečenom položaju.
Evidentirano

 Str: [1] 2   Gore
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP Forum-OPP | Powered by SMF 1.1.11. © 2005, Simple Machines LLC. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!
Stranica je generirana za 1.279 sekundi uz 24 upita.
Templates: 2: index (default), Display (default).
Sub templates: 4: init, main_above, main, main_below.
Language files: 3: index.croatian-utf8 (default), Modifications.croatian-utf8 (default), HidePost.croatian-utf8 (default).
Files included: 15 - 615KB. (show)
Cache hits: 36: 0.00134s for 87186 bytes (show)
Queries used: 24.

[show queries]