Evo mene napokon na ovoj temi
'PRAVNO ČISTO' DIJETE
Postupak posvojenja započinje odlaskom u matični centar za socijalnu skrb gdje se radi psihosocijalna obrada potencijalnih posvojitelja. Dijete može posvojiti pojedinac ili bračni par što je puno češći slučaj. Nakon obrade šalju se molbe, po mogućnosti svim Centrima za socijalnu skrb u Hrvatskoj kojih ima 80 jer tada postoji veća mogućnost da će se dijete prije dobiti. Nepisano je pravilo da će prvi odgovor potencijalnim posvojiteljima biti da trenutačno ni u jednom centru nema djeteta za njih te ih se stavlja na listu čekanja.
Pojedinac pravno može posvojiti ali taj nikada ne prođe psihoanalizu i obradu jer je u cijelom procesu važno da je taj pojednac u braku
Da...naravno da nema djece za njih jer su domovi "prazni"
Najvažnije u cijelom procesu posvojenja jest da potencijalni posvojitelji imaju dovoljno topline i ljubavi koje mogu dati nerijetko traumatiziranom djetetu
S obzirom na to da uvijek ima puno više ljudi koji žele posvojiti dijete nego što ima djece koja su 'pravno čista' za posvojenje, nakon što centar paru ponudi dijete, ulaze u uži krug posvojitelja od kojih se zatim, prema procjeni socijalnih radnika i psihologa, izabire onaj najbolji.
Da,djeca jesu traumatizirana jer ih centri šalju iz obitelji u obitelj,od jednog udomitelja do drugog pa dijete izgubi smisao obitelji
Sama posvojiteljska obitelj dobije traume od procesa koji od njih napravi totalne idiote,oprostite na izrazu ali nepisano je pravilo da potencijalni roditelji koji imaju "debele" plače i sa fakultetima budu bili bolji roditelji nego oni sa uobićajenim primanjima.
'Dijete je 'pravno čisto' kada su riješene sve pravne odredbe o oduzimanju roditeljstva biološkim roditeljima. Nažalost, u Hrvatskoj takvi postupci idu vrlo sporo i često se dugo čeka da ih se uopće pokrene što je najveći razlog zbog kojeg se ponekad na posvojenje čeka i više od dvije godine', objašnjava Jasna Kelava Čurković, ravnateljica Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici.
Znam da je potrebno da se biološki roditelj pojavi jednom u tri mjeseca da ne bi izgubio roditeljsko pravo
Svaka čast tom roditelju koji uspije odvojiti vremena svaka tri mjeseca da vidi svoje dijete
Roditelji koji ostave svoje dijete u domu imaju pravo godinu dana da se "predomisle"
NE BRINU ZA DIJETE, ALI GA NE PUŠTAJU
Naime, obveza roditelja čija se djeca nalaze u domu je da najmanje jednom u tri mjeseca posjete dijete kako im se ne bi oduzelo roditeljsko pravo. Nerijetko se događa da roditelj to zaista shvati kao obvezu te viđa dijete samo zato da bi mu na papiru i dalje bio roditelj. Kad se dogodi da roditelj više od tri mjeseca nije posjetio dijete, Centar za socijalnu skrb koji je smjestio dijete u dom pokreće postupak protiv roditelja kojemu je cilj oduzeti roditeljsko pravo.
Postupak traje i do godinu dana jer nam je sudstvo prenatrpano tužbama susjeda koji je prešao preko susjedove međe
Na kraju kad to sve dođe do suda "roditelj" nađe neki razlog da je kasnio vidjeti svoje dijete u tri mjeseca pa se postupak većinom obustavi jer je "dobro" da dijete bude sa svojim biološkim roditeljima kojima se daje hrpetina novih šansi da skuže da imaju dijete
'S obzirom na to da su centri preopterećeni, često se događa da se postupak ne pokrene na vrijeme, a sve se još više odugovlači sporošću sudskog procesa. Najčešće taj postupak traje šest mjeseci do godinu dana, ali ponekad se otegne na dvije godine, naročito ako se roditelj žali na oduzimanje roditeljskog prava', kaže Kelava Čurković. No i tada ne preuzima roditeljsku ulogu, već samo na neki način manipulira djetetom i onemogućava mu da dobije priliku za bolji život.
No...prokomentirala sam
U dječjem domu u Nazorovoj ulici, jednom od 14 domova u Hrvatskoj, trenutačno se nalazi 90 djece u dobi od nula do sedam godina. Ondje se nalaze mališani koji su dovedeni odmah iz rodilišta ili ih je centar za socijalnu skrb izdvojio iz obitelji u kojoj su uvjeti za dijete bili loši i ugrožavajući. Dom u Nazorovoj ima još tri podružnice sa školskom djecom te sedam stanova u stambenoj zajednici u kojima žive mladi koji su veći dio života proveli u domu.
Da...nema djece koja bi se dala na posvajanje obiteljima koje bi im pružile ono šta im treba
OSJEĆAJ DA NEKOME PRIPADA
Dijete može posvojiti i pojedinac, ali centri za socijalnu skrb se većinom odlučuju za bračne parove jer vrijedi stav da djetetu trebaju oba roditelja
Osjećaj pripadnosti ono je za što su djeca koja se nalaze u domu zakinuta. Koliko god pažnje i ljubavi dijete dobiva u domu, ono je dio skupine i ne postoji osoba kojoj će na neki način pripadati i koja će pripadati njemu. Zbog toga dijete jedva čeka da ga netko uzme i pruži mu 'intimniji' dom. U razvijanju osjećaja pripadnosti i sigurnosti veliku ulogu imaju volonteri, uglavnom studentice, koji pomažu upravo u razvijanju emocionalnosti djeteta.
Svatko od nas traži taj osječaj pripadnosti nećemu...kao mali treba nam obitelj,kad smo malo veći onda je to pripadnost nekoj grupi djece u vrtiču,pa skupina djece u školi...itd...itd da ne nabrajam...
Volonteri su dobra opcija kod djece koja su "pravno" spremna na posvajanje koje se također oduži do godinu dana...
U domu u Nazorovoj gotovo svako dijete ima volontera. Njihova je obveza da posjećuju dijete barem dvaput tjedno, a neki volonteri dolaze svaki dan i svaki slobodan trenutak provode s djetetom. 'Potencijalni posvojitelj ne može biti volonter. Dakle, prije početka volontiranja moraju biti vrlo jasni motivi jer je nedopustivo da netko postane volonter s namjerom da jednoga dana posvoji to dijete', napominje Kelava Čurković.
Ipak, može se dogoditi da veza između volontera i djeteta postane toliko snažna i neraskidiva da se posvojenje dopušta iako to nije bio cilj volontiranja.
Aaammm...ok...imaju svoje razloge ali...šta ne bi bilo lakše da se dijete upozna sa nekime...stvori se neki odnos sa djetetom a ne samo ga tučnuti u novu obitelj koju do sada nije vidio
INSTITUCIJA NIJE MJESTO ZA ODRASTANJE
Najviše se usvajaju djeca od nula do sedam godina, a ravnateljica ističe kako je u posljednjih petnaestak godina posvojeno tek dvoje-troje djece starije od te dobi. Godišnje u dom dođe oko sto djece, a isto toliko ih se otpusti. Oko 40 djece bude posvojeno, 15 do 20 djece ode u udomiteljsku obitelj, a 40-ak djece se vraća roditeljima kada se čini da se situacija popravila. Međutim, te obitelji uglavnom imaju takozvane socijalne cikluse koji se ponavljaju tako da se većina djece opet vrati u dom.
Arm...da...lijepo je dijete odgajati od malih nogu...doživjeti njegove prve korake...bla...bla...bla...takve djece je jako malo...zašto?Zato što do godine dana starosti "biološki roditelj" se ima pravo predomisliti
Nakon toga se pokreće pravni postupak oduzimanja roditeljskih prava koji traje otpr godinu dana (u najboljem slučaju).
Dijete već ima tri godine otpr
Nakon toga što je dijete "napokon" bez roditelja se pokreće postupak posvajanja to dijeteta koji traje i do dvije godine
Lijepo,dijete "dobiva" svoju obitelj sa 5 godina kad bi trebalo već imati sliku obiteljske idile u glavici i ne misliti o tome koga da zove mama a koga tata nego koju igračku želi za rođendan
I naravno da se obitelji kojima su djeca vračena nakon nekog vremena u domu redovito (ne)prate i radi se sa njima jer djeca već imaju traume odvlačenja iz obitelji i obiteljski odnosti više ne mogu biti kao što su nekad bila...djeci je to sve trauma...koliko god netko šutio o tome
A da ne spominjem ono gdje su roditelji "mrak" pa još u međuvremenu naprave još koje dijete kad je već jedno odsutno i na kraju se u dom vrati dijete koje je već bilo i još pokoje ovisno o vremenu izbivanja.
Ako dijete dođe iz problematične obitelji u kojoj je doživjelo mnoge traume, vrlo lako se prilagodi životu u domu koji mu pruža sigurnost i mir. Ako dijete dođe iz obitelji u kojoj se netko ipak brinuo za njega i u kojoj je dobivao ljubav, prilagodba je dosta teška i dijete pati', kaže Kelava Čurković. Bez obzira na to koliko su uvjeti života u nekoj državnoj instituciji dobri (dječji dom, karitas, sos dječje selo), ona ne može i ne smije biti mjesto u kojem će dijete odrastati.
No...spomenuto gore
Oduzimanje djece radi imovinskog stanja roditelja mi je suluda...ali tako država funkcionira...opet-zašto?
Zato što (kao i kod udomiteljskog dijela) država financira ustanove tipa domova za nezbrinutu djecu preko raznoraznih donacija,bla...bla...bla... i naravno da im je jednostavnije dio tih para stavljati u državnu blagajnu
Socijalna pomoć ide iz državnog proračuna i tu je država u gubitku
Zato je bitno djetetu što prije naći posvojitelje ili udomiteljsku obitelj. A da bi se to omogućilo, ističe ravnateljica, trebalo bi promijeniti neke odrednice u obiteljskom zakonu koji je dobar i kvalitetan, ali je problem njegova provedba, odnosno sporost. Centri za socijalnu skrb trebali bi biti rigorozniji prema roditeljima koji se ne žele odreći djeteta, a ne obavljaju svoju dužnost. To podrazumijeva i jedan posjet u tri mjeseca što je premalo da bi se djetetu pružilo imalo pažnje. Osim toga, slaže se s mnogim potencijalnim posvojiteljima koji bi željeli da gornja dobna granica za posvojenje bude viša od 35 godina.
Mala razlika između posvojitelja i udomiteljske obitelji je ta što udomitelji mogu vratiti "uzeto" dijete ili pak vratiti kad se savjestan roditelj sjeti da ima dijete. (ima tu toga još ali ovo mi je sad na pameti)
'Moj savjet svim parovima i pojedincima koji se odluče na posvojenje je da nakon što predaju molbe budu apsolutno angažirani u traženju djeteta. To znači da redovito kontaktiraju centre i raspituju se ima li kakvih novosti, a ne da čekaju poziv i počnu gubiti nadu', naglašava Jasna Kelava Čurković.
Ma mrak savjet teta
ŠKOLA ZA POSVOJITELJE
No kada jednom posvojitelji dobiju toliko željeno dijete, problemi ne prestaju. Dapače, može se reći da tek počinju jer djeca koja su neko vrijeme provela u domu, naročito ona koja su stara tri i više godina te su svjesna situacije, zahtijevaju specifičan pristup kako bi se uklopila u novi dom. 'Suprug i ja smo završili školu za posvojitelje, a ono što smo ondje naučili bilo bi od neprocjenjive vrijednosti i za biološke roditelje', kaže Mirjana.
Škola za posvojitelje u Zagrebu, koja djeluje u sklopu udruge Na drugi način, jedina je takve vrste u Hrvatskoj, a s radom je počela 2005. godine. Osim potencijalnih posvojitelja, dakle parova koji su predali zahtjev za posvojenje, školu pohađaju i oni koji to još nisu učinili, ali razmišljaju o tome.
'Nažalost, najmanje je onih koji su već posvojili dijete. Na radionicama se obrađuju teme poput pravnih aspekata posvojenja, kako razviti privrženost, kako, kada i zašto reći djetetu da je posvojeno, kako unaprijediti roditeljske vještine i drugo', kaže Vlasta Grgec Petroci, socijalna radnica i predsjednica udruge Na drugi način. Osim toga, ističe, kako je cilj škole pomoći posvojiteljima u razrješavanju mogućih dilema vezanih uz odluku o posvojenju djeteta.
Radionice se održavaju jednom tjedno po dva sata u grupama od šest do 12 polaznika uz stručno vođenje, a obuhvaća 12 susreta. Program je besplatan, a zbog velike zainteresiranosti trenutačno se dvije grupe nalaze na čekanju. 'U nekim europskim zemljama poput Švedske i Danske škole za posvojitelje su uobičajena stvar, a u SAD-u su takvi programi obavezni za sve koji žele posvojiti dijete, a nakon 180 odrađenih sati stručnjaci ocjenjuju jesu li spremni na posvojenje', navodi Grgec Petroci.
Iskrenost je ključ uspješnog odnosa s posvojenim djetetom. Dijete ima pravo znati da je posvojeno i ako to želi, treba mu dopustiti da upozna biološke roditelje.
Radionice su super i roditelji ne bi smjeli biti prepušteni samima sebi...tu se ulazi u problematiku rada sa djetetom koje je doživjelo bilo kakve traume a gledajući u srž-problem je nepripadnost.
Kako djetetu priči,raditi sa njime,živjeti sa djetetom koje ima sječanja da je bilo bez obitelji tu roditelj nema utjecaja niti znanja (osim ako ima sreće pa je završio tu školu).
Traume utječu na razvoj koliko razvoj obiteljske vrijednosti tako i na odnose sa ljudima oko sebe...tu ima nepovjerenja,straha pa čak dolazi i do odbijanja obitelji u nekim segmentima razvoja...tu se posvojitelji ne bi smjeli boriti sa time sami jer nisu stručnjaci...no..da ne duljim...niti su krivi posvojitelji a pogotovo ne dijete.
A da je posvojenje, koliko god bio plemenit čin, i vrlo teška zadaća, potvrđuje ravnateljica doma u Nazorovoj koje nam je otkrila da je bilo slučajeva kada se dijete moralo oduzeti od posvojitelja ili je dijete samo htjelo otići iz obitelji. 'Kada dijete dođe u novi dom, roditelji su prepušteni sami sebi. U obiteljski zakon trebalo bi uvesti sigurnosni mehanizam u smislu praćenja kako se dijete uklopilo u obitelj, a i posvojitelji bi trebali imati mjesto gdje će se moći obratiti za pomoć i savjet', kazala je Jasna Kelava Čurković.
Da...kome se obratiti?
Odgovori su-pa to je vaše dijete,morali biste znati kako sa njim
Mirjana i njezin suprug nadaju se da će njihov dom uskoro ispuniti smijeh zdravog djeteta starog do tri godine što su im bili jedini uvjeti kad su predali molbu. 'Divim se ljudima koji mogu posvojiti bolesno dijete, za to zaista treba puno hrabrosti i volje', ističe buduća majka.
Praksa je bila prije da se dijete za bilo kakvom poteškočom ili invaliditetom ne daje na posvojenje nego ide na udomiteljstvo.
Davno su se teškoće sakrivale da bi dijete ipak dobilo obitelj,što sa da ne znam da li je još u praksi.
Djeca sa invaliditetom nisu nikakav veći problem za usvajanje ako se posvojiteljima pruži potpora u novonastaloj situaciji gdje naš sustav odmah u startu zakaže.
Zašto sam komentirala?
Pa eto tako...
Primjer 1.
(ne znam koliko je sada prag)
Dobna granica potencijalnih posvojitelja je (bio) 40 godina.
Prvo,par pokušava dobiti svoje dijete...ne ide..
Nakon toga pokušaju umjetnom oplodnjom...ne ide
Nisu se niti okrenuli već su bili 35-36 godina
Cijela procedura je toliko trajala,od psihoanalize,do "traženja" djeteta koje bi mogli usvojiti,da je na kraju muž navršio 40 godinu i približio se 41-oj i molba za posvajanjem im je odbijena jer su prešli dozvoljeni prag.
Primjer 2.
Opet par...mladi nadobudni
Žena u svojim krasnim 30-ima (mužek malkice stariji
)
Žena ima dva spontana gdje u zadnjem gubi operacijom cijeli reproduktivni sustav koji čini ženu.
Lijepo su se odlučili za posvajanjem djeteta
Pokrenuli proces,predali molbe...prva molba je stopirana jer su imali dvosoban stan a za dijete se moralo imati sve pripremljeno...
Što se tiče materijalno oni su bili donekle situirani,ženskica domačica ali mužek sa fakultetom i imali su ušteđevinu od rada u njemačkoj
(što se naravno uzelo u obzir pri predavanju molbe
) i vlastiti stan kao i građevinsko zemljište na kojem je bila početa gradnja kuće.
Mrak...postupak posvojenja je napokon krenuo dalje nakon nekih 2-3 godine
Dolazak potencijalnih posvojitelja u dom za nezbrinutu djecu dan danas pamte kao jedan od gorih doživljaja u životu...zašto?
Djeca su vikala "Uzmi mene,uzmi mene... "
Bila je selekcija djece od kojih mogu "izabrati" dijete koje žele
Ti dotični roditelji su odlučili posvojiti ne jedno već dvoje djece kojima su pružili dom i obiteljsk život
Nažalost:
Odlazak iz doma sa dvoje djece bilo traumatično i za djecu i za roditelje,naime,djeca su bila skinuta do kože jer je to roba u vlasništvu Doma.
Trebalo se ići u kupovinu robice da bi se ta djeca uopće mogla dovesti kući u novi dom.
I da...roditelji su bili prepušteni sami sebi.
Pomoći nigdje...nikakve radionice,psihološka pomoć djeci niti roditeljima.
