Pjesme i stihovi poznatih pisaca - ono što ostavlja trag

[megy]

JA SAM...


Ja sam, dušo, kip od leda,
Umrlo mi srce živo;
Moje pjesme - moja čeda -
U srcu sam posakrivo.
Gazim trnje svoga puta
Niz koji me sudba rinu,
Lutajući, kako luta
Mrtva zvijezda kroz prazninu.

Al kad tvoje oko pane
Na tu zvijezdu, moje dijete,
Tada pjesma opet plane
Ko da iskre nebom lete; -
A ti gledaš kako sjaje
Ispred tvoga čista vida,
A ne znadeš, dušo, šta je
Kad se srce tako kida!

Silvije Strahimir Kranjčević

[megy]

KOLAJNA - XX


O ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

U ovom muku punom boga
zalazi rujna epopeja;
nutrašnja kavga i nesloga
otkriva zelen niz aleja.
Umire naša lijepa tuga,
tuga od svile i baršuna;
varava kao rosna duga,
zlatna i plava kao Luna.

O ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

Tin Ujević

[megy]

KOLAJNA - XI


Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu –
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici – i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmjeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Tin Ujević

[megy]

KOLAJNA - X


Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.
Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo ni ti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmjeh lica tvog obasja.

Tin Ujević

[megy]

BREZE NA ULICI


Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)

Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, međ svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!

Dobriša Cesarić

[megy]

OŽUJAK


Ne nam zbog čega titra mi na vjeđi
Biserna kaplja - ta nijesam dijete;
Nije ni suza nemoćne osvete,
Nije ni želja neizvjesne žeđi...

Za čim? Za nečim, što mi srcem trzne
I kamo ruke pružaju se same,
A što na pragu gluhonijeme čame
Zauvijek možda sa krvlju se mrzne.
Ne znam, koj' drhtaj sa srca je maknu
I tisnu naglo, te na oči stupa;
Ona se rađa ko i sok vrh pupa,
Kad proljet granu toplom usnom taknu.

Tek čemu cvijet latica joj drobnih?
No već je pala - a za njome s tiha
Ko uzdah dva tri izletješe stiha - -
Leptiri prše oko ploča grobnih ...

Silvije Strahimir Kranjčević

[leptiric]

Ako...

Ako možeš ostati miran, kad na tvom putu svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe.
Ako sačuvaš povjerenje, kad svi drugi sumnjaju, ali ako im zamjeriš što nemaju povjerenja.
Ako ti čekanje ne pričinjava mnogo muke.
Ako ne lažeš, kada čuješ laži.
Ako ne mrziš, kada tebe mrze.
Ako se ne praviš suviše dobar.
Niti govoriš suviše mudro.
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve.
Ako misliš, ali ti misli uvijek ostanu čiste.
Ako znaš primiti pobjedu i poraz; primiti jednako i jedno i drugo.
Ako možeš podnijeti, da tvoju istinu varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale.
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj i ako se sagneš da pokupiš ostatke.
Ako možeš skupiti, sva tvoja dobra i staviti ih na kocku sve odjednom.
Ako si spreman da ponovno kreneš kao na početku, ne prošaputavši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh.
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce i svoje mišiće, da služe tvojim ciljevima i kad su malaksali, i ako ustraješ kad sve zastane izuzev volje koja zapovijeda “Drži se dobro!“.
Ako se usred gomile ne ponosiš i ne smatraš herojem ako se družiš sa kraljevima.
Ako te ni prijatelj, ni neprijatelj, ne mogu pokvariti.
Ako ti svaki čovjek nešto znači, ali ni jedan suviše.
I svakog trenutka ideš pravim putem
Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago jer bit ćeš
Č O V J E K
Sine moj!


Rudyard  Kipling

[leptiric]

PJESMA MRTVOG PJESNIKA


Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!


Dobriša Cesarić

[leptiric]

Tiho, o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Dobriša Cesarić

[leptiric]

UZNESENOST

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!


Charles Baudelaire

[leptiric]

Ja te obožavam

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više sto mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrčem i skačem
I ko crv lešinu ne bih dao jačem
I meni je draga u očaju slijepom
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom

Charles Baudelaire

[nikon_vg]

Tiho, o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Dobriša Cesarić

Leptirice, hvala!
 
Za vječnost, jednostavno i razumljivo, lijepo 
Sjećanja naviru , nisam ni znao koliko se mogu sjetiti kad je pokojni Cesarić  nama učenicima to čitao u Osnovnoj ...bilo se u recitatorskoj ...
a jesam star 

[leptiric]

STRANAC

-Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku,
sestru ili brata?
-Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
-A prijatelji?
-Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.
-A domaja?
-Ne znam, pod kojom je širinom smještena.
-Ljepota?
-Rado bih je volio, da je besmrtna božica.
-Zlato?
-Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
-Pa što onda voliš neobični stranče?
-Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje...divne
oblake!


Charles Baudelaire

[aja]

Ti

Danas sam čuo tvoj glas u vjetru
I okrenuh se kako bih ti vidio lice;
Toplina vjetra pomilovala me
Dok sam stajao šutke na mjestu.

Danas sam osjetio tvoj dodir u zrakama sunca
Kako su toplinom ispunjavali nebo;
Zatvorih oči i posegnuh rukama kako bih te zagrlio
A moja duša odletjela je visoko u plavetnilo neba

Vidio sam tvoje oči u staklu prozora
Dok sam gledao kako kiša pada;
Činilo se kao da kad svaka kap kiše dotakne tlo
Tiho šapne tvoje ime

Danas sam te držao blizu,u mom srcu
Osjećao sam se potpun;
Možda si umrla....ali nisi otišla
Uvijek ćeš biti dio mene.

Dokle god sunce će sjati....
Vjetar puhati.......
Kiša padati.......
Živjet ćeš u meni vječno
Jer to je jedino što moje srce zna

[megy]

 OVE NOĆI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Nocni vjetar kruži nebom i pijeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdana i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko pijeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noć odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda

[aja]

Dopusti da tvoja ljubav
odjekuje mojim glasom
i spusti se na moju šutnju..

Dopusti joj neka udje
preko moga srca
u sve moje pokrete..

Zablistaj svojom ljubavlju
kao zvijezda
u tami moga srca
i učini da zarudi
moje budjenje..

Učini da izgori
u vatri mojih želja
i poteče u sve snage
moje ljubavi..

Dopusti mi da ponesem
tvoju ljubav u svoj život
kao što harfa nosi svoju melodiju
i dopusti da ti je vratim na kraju
zajedno s mojim životom...

Tagore

[aja]

Nista se slucajno
ne dogadja
Odavno je pisana
moja i tvoja pustolovina
u pijesku pustinje
koja vjecito
od vjetra strahuje
i mi se uzalud molimo vojskama
sto harace travnjake
u zatonu
Ti mislis
da su nocu sve ptice u progonstvu
Ali ja znam
citava jata strazare
za moje i tvoje staze
na obronku
Jer je tako
Pisano!

[megy]

Daleka od tebe

Kada u bijelini jutra razlepršaju se sunca
i pozlate livade optočene rosom života
onako snenu,
prekrij me toplinom svojih boja,
jer iako daleka, samo sam tvoja.
Kad utihnu pjesme mitskih sirena
sa pijeskovitih magličastih obala
na kojima valovi se pjene
od zanosa zapadnog vjetra,
nacrtaj mi oči u tužnoj boji zalaska,
jer tada sam još dalja,
al' opet samo tvoja.
Kad uzavre ovaj nemir, valja mi poći.
Nevidljiva, tihim koracima ko sjena,
krišom tvojim labirintima
okupanim kišom obojanog prosinca.
Na drugi kraj priče,
tijela gladnog tvojih dodira.
Tad naslikaj me
poput mora koje mira nema
al' koje ima ruke bez granica,
jer od tebe sam,
kao Ono daleko daleka.

Ina Valent W.

[megy]

JA ŽIVIM U KRUZIMA KOJI SE ŠIRE

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

/ Rainer Maria Rilke

[aja]

Ovo je pjesma koja ce te cekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo ce te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oci nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo necem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaca
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noci
ja sam joj naredio da te cuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteze
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me traziš
a bit cu tamo gdje ne mozeš do mene
ova pjesma ce ti biti moje ime
jer ne zelim da ti u ocima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli ...


Zeljko Krznaric

[Zave]

Visoka žuta žita

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

Rastušje, 4.srpnja 1923

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna!kaži, što to sja
U tvojim očima

Dugo u noć,u zimsku bijelu noć?

Rastušje, sredinom kolovoza 1931

[Zave]

Velik kao dijete

Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete?
Ja kada odrastem jako veliki,
ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš djećji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.

Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju dasi velik
zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki posao
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.

- Enes Kišević -

[Vilena]

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene više nema.
Al’ nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ‘ko je čita – u život me budi.
Probudi me i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni svojih nemam niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogah)
U stihove. U žaru sam ih kovo.
Al’ zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga i ja ću u te prijeći,
K’o bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve moje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene – o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svijetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja toplinu hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! Zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

K’o oko svijetla leptirice noćne,
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

DOBRIŠA CESARIĆ

Automatski spojen post: Studeni 01, 2009, 02:40 
Utjeha kose

Gled'o sam te sinoc , u snu , tuznu , mrtvu,
u dvorani kobnoj , u idili cvijeca
na visokom odru , u agoniji svijeca
gotov da ti predam zivot kao zrtvu.

Nisam plak'o , nisam , zapanjen sam stao
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne
sumnjajuci da su tamne oci jasne
odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas , sve je mrtvo , oci dah i ruke
sve sto ocajanjem htjedoh da ozivi
u slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj , mislima u sivim
samo kosa tvoja , jos je bila ziva
pa mi rece :" Miruj , u smrti se sniva ".

A.G.MATOŠ

[vlado01]

Sergej Jesenjin: Do viđenja...

Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

[vladimir]

(P)Ostajem sušta suprotnost - MP

Trudim se na nogama stajati,
Čvrsto, stasito, ponosito...
No
Proždire me....
Ubija mi dostojanstvo. (nešto )
Ne nazirem kraja,
Agonijom imenovan,
(p)ostajem sušta suprotnost prijašnjim stanjima. Glava klone, oči se suzama pune,
Teško ću dugo još na kiši stajati,
Svaku kapljicu kiše jedna moja suza će pratiti,
Uzalud, no
Barem ne vide da plačem.
Gubim snagu,
Očima ne vidim,
Glavom ne mislim,
Srcem....živim.
Pitam se koliko kiše će nebo još proliti,
Koliko suza moje oči mogu iznjedriti?
Nikada neću, rekao sam, dopustiti da me pogaze,
Da na koljena ničice padnem.
Puste su priče, moja obećanja samome sebi..
Dođe i to vrijeme, a kad prođe bit ću jači,
Vjerom ću se umiriti,
Ruke podići, glavu uzdići,
I reći,
Jači sam nego ranije,
Nego ikad,
Razilaze se oblaci,
Dolazim k sebi,
Postajem ja, vraćam se....
Opet
Iznova...dok srce kuca,
Ja živim.