Zlostavljanje djece

(1/3) > >>

megy:

Oblici zlostavljanja djece

1. TJELESNO ZLOSTAVLJANJE DJECE

Tjelesno zlostavljanje djece jest tjelesno povrjeđivanje djeteta od strane odraslih osoba odgovornih za djetetovu zaštitu.

Uključuje ponašanje karakterizirano iskazivanjem otvorene tjelesne agresije prema djetetu i prisustvo neslučajne povrede.

Premda je pri određivanju tjelesnog zlostavljanja još uvijek vidljiva tjelesna povreda, u današnje vrijeme sve se više naglašava značaj okolnosti i prirode samog ponašanja roditelja.

2. EMOCIONALNO/PSIHOLOŠKO ZLOSTAVLJANJE DJECE

Emocionalno/psihološko zlostavljanje djece podrazumijeva:
· destruktivna ponašanja odraslih prema djeci;
· manipuliranje djetetovim osjećajima krivnje i manje vrijednosti;
· odbacivanje;
· teroriziranje;
· ignoriranje;
· izolaciju;
· podmićivanje;
· manipuliranje.

3. SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE DJECE

Seksualnim zlostavljanjem djece smatra se bilo koja vrsta seksualnog kontakta između djeteta i odrasle osobe.

Seksualno zlostavljanje djece može imati formu:
· dječje pornografije;
· neprikladnog diranja djeteta (pipanja);
· masturbacije;
· izlaganja djeteta pornografskim sadržajima;
· vaginalnog, oralnog ili analnog kontakta;
· seksualnog odnosa s djetetom.

Kada se seksualno zlostavljanje događa između krvnih srodnika naziva se incestom.

4. ZANEMARIVANJE DJECE

Nebrigu i propuštanje zadovoljavanja emocionalnih i razvojnih potreba djeteta, kao što su potrebe za:
· odgovarajućom ishranom;
· odjećom;
· smještajem;
· zdravstvenom skrbi;
· naobrazbom;
· intelektualnim poticanjem;
· emocionalnim razumijevanjem
smatra se zanemarivanjem djece.

Za razliku od zlostavljanja, zanemarivanje djece problem je propuštanja da se nešto učini, a ne neposredno nanošenje povrede ili štete djetetu.


Faktori koji mogu utjecati na pojavu zlostavljanja


Zlostavljanje je rezultat interakcije skrbnika, djece i okoline. Prisustvo jednog, više ili svih ovih faktora NIJE pouzdan znak da je dijete zlostavljano.

1. SKRBNICI (NAJČEŠĆE RODITELJI)

a) PONAVLJANJE OBRAZACA PONAŠANJA
- neki roditelji, koji zlostavljaju djecu, i sami su bili zlostavljani u djetinjstvu;

b) NISKO SAMOPOŠTOVANJE
- ličnost roditelja koji zlostavlja svoju djecu karakterizirana je niskim samopoštovanjem, nezrelošću, poteškoćama u uspostavljanju i održavanju bliskih odnosa;
- takav roditelj ne zna adekvatno zadovoljiti vlastite potrebe, pa tako ni potrebe drugih ljudi;
- nisko samopoštovanje i loša slika o sebi mogu dovesti i do pogrešnog odabira jednog ili više partnera, koji pomažu učvršćivanju osjećaja bezvrijednosti;

c) NISKA KONTROLA IMPULSA
- Roditelji koji zlostavljaju djecu imaju nisku toleranciju na frustraciju i nisku kontrolu impulsa;

d) NEREALNA OČEKIVANJA
- Roditelji koji zlostavljaju ne mogu razdvojiti vlastite potrebe od potreba djeteta – to dovodi do vrlo nerealnih očekivanja koja dijete ne može ispuniti;

e) NEPOZNAVANJE NORMALNOG RAZVOJA DJECE- Neznanje roditelja o djetetovom normalnom tjelesnom, kognitivnom i emocionalnom razvoju može rezultirati nerealnim očekivanjima od djeteta;

f) STRAH DA ĆE «RAZMAZITI» DIJETE
- roditelji koji zlostavljaju mogu biti čvrstog vjerovanja u važnost kažnjavanja djeteta i strah od toga da će razmaziti dijete;

g) NEGATIVNO VIĐENJE DJECE
- Roditelji koji zlostavljaju mogu vjerovati da su djeca u srži «loša» ili «zločesta» i da je njihova odgovornost u tome da ih discipliniraju i kontroliraju;

h) OVISNOSTI, PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI.

2. DJECA

Premda su u jednoj obitelji najčešće zlostavljana sva djeca, moguće je i da samo jedno dijete bude zlostavljano. Zašto su ta djeca «različita» od svoje braće i sestara? Koju to djecu smatramo «rizičnom»?

a) neželjeno/neplanirano dijete;
- teška trudnoća, težak porod;
- dijete je «pogrešnog» spola;
- dijete, na neki način, ne zadovoljava očekivanja roditelja.

Sve od navedenog može otežati uspostavljanje povezanosti i razvijanje privrženosti između roditelja i djeteta.

b) boležljiva djeca;
- djeca koja malo jedu;
- djeca koja puno plaču;
- djeca koja nisu responsivna;
- djeca koja ne zadovoljavaju roditeljeva očekivanja (primjerice, dijete nije «lijepo», ima «pogrešnu» boju kose ili očiju…);

c) neki su roditelji izbezumljeni tipičnim ponašanjem djeteta tijekom normalnih razvojnih faza (primjerice, konstantno «ne» i «zašto?»);

d) iznenadni životni događaji – koji su nevezani uz dijete – mogu utjecati na skrb koju dijete dobiva (npr. otkaz, smrt…);

e) dijete se percipira kao «drukčije» (djeca s teškoćama u razvoju) ili ga roditelj percipira kao drugačijeg (npr. manje inteligentno, manje atraktivno i sl.).

Djeca internaliziraju negativne poruke roditelja i, zauzvrat, mogu postati «teška». Također, djeca mogu «privlačiti pažnju» i izgledati kao da «traže zlostavljanje».

3. OKOLINA

Mnoge obitelji u kojima se događa zlostavljanje žive u okruženju koje je stresno. Stresno okruženje izlaže riziku dijete, jer ako kod roditelja postoje predispozicije, već i mali stres može biti okidač za zlostavljanje djeteta.

a) SOCIJALNA IZOLACIJA
- roditelj nema (ili ima vrlo malo) podrške;
- partnera nema ili je odnos loš;
- roditelj ima jako malo prijatelja;

a) STRES
- životne krize;
- trudnoća;
- razvod;
- smrt;
- financijske teškoće;
- otkaz…

Posljedice zlostavljanja

Posljedice zlostavljanja možemo podijeliti u pet, uzajamno povezanih, područja. To su posljedice na:

· neurološki i intelektualni razvoj;
· školski uspjeh i životna očekivanja;
· socioemocionalni razvoj;
· socijalne odnose i ponašanje;
· mentalno zdravlje u cjelini.

Bez obzira o kojem obliku zlostavljanja govorili, posljedice zlostavljanja najčešće se očituju u barem tri faze:

A) faza POČETNE REAKCIJE NA VIKTIMIZACIJU uključuje:
_ post-traumatski stres;
_ odstupanja u normalnom razvoju djeteta;
_ doživljaje patnje;
_ kognitivne distorzije.

B) faza PRILAGODBE NA ZLOSTAVLJANJE uključuje strategije suočavanja usmjerene na povećanje sigurnosti i/ili smanjenje boli tijekom viktimizacije;

C) faza DUGOROČNE ELABORACIJE I SEKUNDARNE PRILAGODBE uključuje:
_ posljedice početnih reakcija i prilagodbe na kasniji psihološki razvoj pojedinca;
_ dugotrajnije strategije suočavanja s negativnim osjećajima (disforija) vezanim uz zlostavljanje.

Transgeneracijsko zlostavljanje

Zlostavljanje se, vrlo često, prenosi s generacije na generaciju.
Djeca koja su zlostavljana naučila su modele ponašanja agresivnog razrješavanja sukoba, koje unose u novu obitelj.
Važno je što prije prekinuti taj lanac.
Zlostavljajući roditelji sljedeće generacije danas pohađaju vrtiće ili sjede u školskim klupama! 

Počinitelji

Istraživanja pokazuju da su počinitelji svih oblika zlostavljanja najčešće članovi obitelji ili djetetu bliske odrasle osobe kojima dijete vjeruje. To je posve suprotno od uobičajenog mišljenja da je počinitelj stranac (pogotovo kod seksualnog zlostavljanja).

Socijalne i demografske karakteristike (rasa, religija, inteligencija, naobrazba, zanimanje, socioekonomski status) ne razlikuju počinitelje od opće populacije. U većini slučajeva zlostavljač je sasvim običan građanin, koji nikada nije bio u sukobu sa zakonom.


Zašto djeca šute?

Djeca, o zlostavljanju, ne govore:

· jer ne znaju kome bi se obratila;
· jer su premlada da verbalno izraze što im se dogodilo;
· jer im je počinitelj prijetio;
· jer su zbunjena osjećajima koji prate zlostavljanje;
· jer se boje da im se neće vjerovati;
· jer okrivljuju sebe i vjeruju da je zlostavljanje kazna za to što su «loša»;
· jer se boje da će tako sebe ili svoju okolinu dovesti u još veće neprilike.

Šutnja omogućuje nastavak zlostavljanja i štiti počinitelja.

Zlostavljanje vrlo često ostaje tajna, tajna koju mnogi možda i znaju (susjedi, rođaci, odgojitelji ili nastavnici u školi, liječnik), no svi imaju suzdržan pristup, jer se ne žele miješati, boje se. To je nedopustivo, jer takva stanja dovode do trajnih psihičkih posljedica, a često traju godinama – 7, 8, pa i više – kada štete postaju nepopravljive.

Profesionalci moraju reagirati, a ne pasivno čekati da se dogodi neka tragedija, jer su samim odabirom profesije preuzeli odgovornost i obvezu ući i u takve – rizične – situacije.

Svi koji dolaze u kontakt s djecom dužni su, po profesionalnoj dužnosti, po savjesti, a i po zakonu, prijaviti zlostavljanje policiji i/ili nadležnom centru za socijalni rad, kako ne bi bili suučesnicima u zločinu.

Zašto odrasli ne pomažu?

Od odraslih pomoć ne pristiže zbog toga što:

· ne žele se miješati u obitelj;
· emocionalni stres je previše bolan;
· intervencija donosi pozitivne i negativne aspekte i za «pomagača» i za dijete;
· zbog neznanja.

Prepoznavanje

Sposobnost prepoznavanja djeteta koje je zlostavljano ovisi, velikim dijelom, o osviješćenosti onoga koji promatra dijete. Promatranje se, pritom, ne odnosi samo na tjelesno stanje djeteta, nego i na cjelokupno ponašanje djeteta.

Odgojitelji i nastavnici su oni profesionalci koji su, nakon roditelja, u najčešćem kontaktu s djecom. Oni mogu pratiti dijete svakodnevno, uočavati promjene na djetetu, pratiti djetetova postignuća i neuspjehe, promatrati dijete u komunikaciji s drugom djecom i s odraslima. Takav opseg informacija o djetetovom svakodnevnom funkcioniranju, snalaženju i općem djetetovom stanju, nema niti jedan drugi profesionalac.

Prijavljivanje sumnje na zlostavljanje djeteta najčešće se događa nakon što:
· dijete povjeri da je izloženo zlostavljanju;
· netko drugi vam kaže da je dijete izloženo zlostavljanju;
· vašim opažanjem djetetovog tjelesnog stanja ili ponašanja djeteta posumnjate da je dijete izloženo zlostavljanju.

Zadatak odgojitelja/nastavnika nije DOKAZATI da je dijete zlostavljano.

Zadatak odgojitelja/nastavnika jest prijaviti SUMNJU na zlostavljanje djeteta.

Djeca dobi mlađe od pet godina smatraju se «izrazito ranjivom grupom» i sumnje u toj dobnoj skupini tretiraju se s maksimalnom ozbiljnošću.

megy:

Što je tjelesno zlostavljanje?

… tjelesno povrjeđivanje djeteta od strane odraslih osoba odgovornih za djetetovu zaštitu.

Neki razlozi tjelesnog kažnjavanja djece:

_ naučiti dijete razlikovati ispravno od pogrešnog («dobre batine naučit će ih dobrom ponašanju»);
_ batine su jedini djelotvoran način kažnjavanja (roditelji misle da bi bez batina ostali bez kontrole nad djetetom);
_ način iskazivanja brige i ljubavi, jer to «čine za dobrobit djece» («Činim to za tvoje dobro, a pritom mi je teže nego tebi»; - djeca zaključuju: ljudi koji te vole - ljudi su koji ti nanose povrede i bol);
_ način pripreme za život («batinama će dijete očvrsnuti i tako će biti spremno za život»);
_ «Bez batina će dijete biti razmaženo»;
_ «Batina je iz raja izašla» (i tada je raj postao raj);
_ «Tukli su i mene, pa sam OK».

Najčešće karakteristike obitelji zlostavljane djece:

· roditelji mlađi od prosjeka;
· obitelj mnogobrojnija od prosjeka;
· niži socioekonomski status;;
· visoka nezaposlenost;
· visoko u rangu kriminala;
· česta preseljenja obitelji;
· atipična struktura obitelji (poočimi, pomajke, više brakova…);
· nedovoljno prisustvo jednog ili oba roditelja;
· stroga, rigidna disciplina i stavovi roditelja;
· nedosljednost u odgoju djece;
· osjećaj bespomoćnosti kod roditelja;
· impulzivno ponašanje i niska tolerancija frustracije roditelja;
· poremećaji ličnosti roditelja;
· distorzija percepcije djeteta («to on meni namjerno…»);
· otežan kontakt s djecom;
· ignoriranje normalnog i poželjnog ponašanja djeteta.

Čimbenici koji indirektno pridonose tjelesnom zlostavljanju djece:

· šira obitelj ne živi zajedno (mnogo roditelja nije imalo priliku vidjeti/naučiti kako se odgajaju djeca);
· samohrani roditelji (razvedeni, samci);
· poočimi i pomajke neproporcionalno češće kao zlostavljači;
· ekonomski problemi;
· doseljenici (roditelji teže tradiciji, djeca integraciji);
· život u gradu (ili je samo kod kuće, ili je na ulici).

megy:

Oblici tjelesnog zlostavljanja

_ OZLJEDE GLAVE
– najčešće hematomi izazvani trešenjem;
– simptomi i nekoliko sati nakon incidenta (povraćanje, glavobolja, pospanost, iritabilnost);
– ozljedu može sanirati samo neurokirurg, ali i tada se očekuju trajna oštećenja (sljepoća, hemiplegija, mentalna retardacija…);
– također i ozljede na obrazima (vidi: modrice);

_ OZLJEDE DUGIH KOSTIJU (ruke i noge)
– Kod malih beba i beba koje pužu ove su ozljede kao slučajne vrlo rijetke;
– Lom rebara;
– 25 % ovih ozljeda kod dvogodišnjaka rezultat su zlostavljanja;

_ UNUTARNJE OZLJEDE (slezene, jetara, bubrega) kao rezultat udarca;

_ OPEKLINE
– vrlo česte ozljede kod djece (2% nije slučajno) – 10 % sve zlostavljane djece ima opekline;
– tragovi cigareta (sumnjive su čiste duboke opekline i veći broj opeklina različite starosti);
– opekline šaka i stopala s jasnim tragom granice – opekline nastale vrelom vodom;

_ TROVANJE (rijetko)
– najčešće sredstva za umirenje;

_ MODRICE
– tjelesne posljedice nisu značajne onoliko koliko i uvjeti pod kojima nastaju;
– mjesto modrica (pad – ruke i noge; udarci – unutarnja strana bedara, trup, pokriveni dijelovi tijela, velike usne djevojčica);
– boja modrica (pad – nikad različite boje; udarci – različite boje);
– kod malih beba modrice po sredini leđa (od trešenja), po obrazima (teškoće hranjenja);
– oba crna oka (vrlo rijetko kod djece koja ne hodaju, inače moguće ako je ozljeda između očiju, pa je došlo do podljeva);

_ UGRIZI I OGREBOTINE.

megy:
Posljedice tjelesnog kažnjavanja

- narušena slika o sebi, nisko samopoštovanje;
- osjećaj bespomoćnosti;
- strah;
- anksioznost;
- razvoj depresije;
- niska tolerancija na frustracije, loša kontrola impulsa;
- osvetoljubivost (prema zlostavljaču);
- agresivnost i destrukcija (prema drugima, javlja se vrlo rano i ostaje stabilno).


Što umjesto kazne?

· razvijanje stava protiv nasilja;
· redukcija stresa;
· izgrađivanje samopoštovanja djece;
· jasna obiteljska pravila;
· jasna komunikacija;
· nuđenje izbora i posljedica izbora;
· verbalno i fizičko preusmjeravanje;
· razvijanje smisla za humor;
· modeliranje željenog ponašanja;

· NAGRADA
_ pohvala;
_ nježan dodir;
_ privilegije;
_ pokloni;
_ džeparac…

· KAZNA
_ time out (isključivanje) – ne malu djecu, ne u zanimljiv prostor, ne mračan i malen prostor, ne zaključavati!!!;
_ uskraćivanje privilegija;
_ ograničavanje (prostora, vremena);
_ ignoriranje.

megy:

Što je emocionalno zlostavljanje?

- destruktivna ponašanja odraslih prema djeci;
- manipuliranje osjećajima djece, posebice osjećajima krivnje i manje vrijednosti;
- neadekvatno:
· nadgledanje;
· ishrana;
· odmor;
· odijevanje;
· pružanje zaštite;
· briga o zdravlju;
· briga o odgoju i naobrazbi.


Oblici emocionalnog zlostavljanja

_ ODBACIVANJE
· nezadovoljavanje potrebe djeteta za dodirom
– uzrokuje osjećaj odbačenosti, krivnje, nesigurnosti;
– usporava psihofizički razvoj djeteta;
· narušavanje samopoštovanja djeteta
– «Nikad ništa od tebe»;
– dobro se podrazumijeva, loše se kažnjava;
– razvoj negativne slike o sebi, osjećaja manje vrijednosti;
– nisko samopouzdanje, nesigurnost;
· isključivanje djeteta iz obiteljskih aktivnosti i događaja
– neadekvatan način «zaštite» djeteta;
– dijete je svjesno događaja, ali ih ne razumije – tumači ih uz pomoć svoje mašte (događaj poprima nerealne – veće i teže – dimenzije);

_ IGNORIRANJE (izostanak slušanja, razumijevanja, podrške, poticaja)
– uzrokuje osjećaj vlastite nevažnosti i manje vrijednosti;
– često kod depresivnih i visoko traumatiziranih roditelja;

_ TERORIZIRANJE
· izlaganje djeteta podražajima za koje nije psihički ni tjelesno zrelo
– izazivanje straha, panike, nesigurnosti;
· zastrašivanje
– različitim metodama, s ciljem postizanja poslušnosti djeteta;
– uzrokuje usporen razvoj, pojavu otpora i agresije, koji ostaju trajni oblik funkcioniranja osobe;
· dvosmislena komunikacija
– verbalne i neverbalne poruke nisu sukladne (jedno govori, drugo radi);
– uzrokuje konfuziju;
· ponižavanje
– vrijeđanje nasamo i u prisustvu drugih;
– uzrokuje vrlo teško emocionalno stanje, osjećaj manje vrijednosti, stid, povlačenje i otežanu komunikaciju s drugima;

_ IZOLACIJA
· zabrana kontakata s drugim osobama (vršnjacima, susjedima, rodbinom);
· prezaštićivanje
– usporavanje i zadržavanje razvoja djeteta na ranijim fazama razvoja;
· konflikti, kažnjavanja, naturanje osjećaja krivnje;

_ MANIPULIRANJE (djetetovim osjećajima, stavovima, iskazima – npr. «Mama će biti sretna ako dobiješ peticu»)
– Vrlo često, posebno u brakorazvodnim parnicama;
– Uzrokuje nesigurnost, osjećaj krivnje;

_ PODMIĆIVANJE
· poticanje neadekvatnih ponašanja kod djeteta (verbalna i tjelesna agresivnost, konzumiranje alkohola i sl.) radi osobnog zadovoljstva roditelja (npr.»Vidi onu konobaricu, sine. Nisi pravi muškarac ako je ne uhvatiš za guzu» - nakon čega slijedi smijanje postupku djeteta koje poslušalo; ili: «Daj, budi muško, popij sa mnom malo rakije» - nakon čega slijedi ismijavanje izraza djetetova lica pri pokušaju pijenja i poticanje da to ponovno učini);
– vrlo težak oblik emocionalnog zlostavljanja;
– uzrokuje penaliziranje djeteta, a ne podstrekača;

_ EKONOMSKA EKSPLOATACIJA DJECE
· prošnja;
· dnevni i noćni rad.
Kako prepoznati emocionalno zlostavljanje?

OSNOVNE KARAKTERISTIKE EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANE DJECE:

- strah;
- nepovjerljivost;
- loša slika o sebi;
- potištenost;
- otupjelost reagiranja;
- usamljenost;
- teškoće uspavljivanja, spavanja, ružni snovi,
- glavobolje, trbobolje, pritisak u prsima;
- laganje;
- izbjegavanje obveza (školskih i drugih);
- agresija;
- odbijanje poslušnosti;
- buntovnost;
- krađe.

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica